Američki
pisac i humanist Issac Asimov rođen je 2. siječnja 1920. u ruskom mjestašcu
Petroviču. Tri godine kasnije (1923.) njegova obitelj emigrira u Sjedinjene
Države. Tada trogodišnji Isaac još je bio premalen da shvati porive roditelja
koji su brodom krenuli u nepoznato tragajući za boljom budućnosti, a mali
Asimov američki će državljanin postati tek 1928. godine. Već kao desetogodišnjak
on je strastveni čitatelj znanstvenofantastičnih izdanja. Sjedeći na pultu
očeve prodavaonice slatkiša napajao se petparačkim romanima i maštao o zvijezdama.
Brzo je našao istomišljenike. Zajedno s Frederikom Pohlom, Jamesom Blishom,
Donaldom Wollheimom i drugim budućim slavnim piscima znanstvenofantastične
literature, bio je član njujorškog kluba Futurians. Bila je riječ o skupini
mladih ljudi radikalnih političkih stajališta i jezgre buma znanstvene fantastike
koji se iz Sjedinjenih Država poput plime proširio industrijaliziranim svijetom.
Na sveučilištu Columbia studira kemiju, a istodobno počinje pisati. Za vrijeme 2. svjetskog rata služi u Istraživačkom odjelu mornaričkog zrakoplovstva u Philadelphiji. Nakon rata još neko vrijeme ostaje u vojnoj službi, a potom se vraća na studij i doktorira 1949. s temom podužeg naslova: The Kinetics of the Reaction Inactivation of Tyroserose During Its Catalyzing on the Aerobic Oxidation of Catechol. Odmah nakon disertacije postaje predavač na bostonskom medicinskom fakultetu. Istodobno u časopisu Astounding pokreće serijal koji će kasnije objaviti kao "Trologiju o zakladi" i za nju dobiti 1966. godine nagradu Hugo kao najbolji znanstvenofantastični serijal svih vremena.
Prvu priču Asimov je objavio 1939. godine u prvom čisto znanstvenofantastičnom časopisu na svijetu Amazing Stories. No, sustavno počinje objavljivati u listu Astounding SF. Pri tome ga je glavni urednik John Campbell Jr ohrabrivao i savjetovao. Prvi roman "Šljunak na nebu" objavljuje 1950. godine. Asimov je uvijek bio u odličnim odnosima s drugim piscima. Čak je i rat proveo s dvojicom ne manje poznatih znanstvenofantastičnig pisaca - Robertom Heinleinom i L. Sprague de Campom. S njima je radio u eksperimentalnom centru mornaričkog zrakoplovstva. Bio je vrlo inteligentan i nadaren za prirodne znanosti te je s lakoćom stekao doktorat i profesuru. Bio je pravi radoholičar, smiren, staložen, prilično svestran te vrlo jednostavan. Godine 1958. napušta posao predavača i potpuno se posvećuje pisanju. Iako ispočetka njegove priče nisu privukle preveliku pozornost on je neumorno pisao i dalje. Osjećao je da je to njegov pravi poziv, a ne laboratorij. Iznimno je plodan i objavljuje vrlo mnogo, ne gubeći na kvaliteti svojega djela. Podjednako je uspješan u beletristici i pisanju popularnoznanstvenih djela i opus mu broji oko 400 knjiga. Njegovi "Zakoni robotike" postaju pojam i temelj razmišljanja o umjetnim stvorenjima. Za svoj je rad dobio mnoge nagrade i priznanja - nagrade Hugo i Nebula (naglasovitija svjetska priznanja za SF beletristiku), nagradu Locus i druga priznanja. Prvim dvjema okitio se 1972. godine zahvaljujući noveli "The Gods Themselves".
Bračnu je sreću okušao dva puta. Prvi se puta vjenčano (1942.) s Gertrudom Blugerman s kojom je imao dvoje djece (David, Robyn Joan): U braku su bili do 1973. kada se razveo i vjenčao s Janet Jeppson. Janet, psihijatarica po struci, zamalo je zaslugom muža postala spisateljica. Čak i koautorica nekolicini njegovih poznatijih djela. Iz toga braka rodilo se dvoje djece (sin i kćerka).
Asimov je bio klaustrofil, volio je boraviti u zatvorenim prostorima. U svojoj autobiografiji kazuje kako je u djetinjstvu htio posjedovati kiosk na stanici podzemne željeznice u koji bi se mogao zatvoriti kako bih čitao i slušao buku vlakova. Bojao se letenja, pa je samo dva puta u životu letio i to u vrijeme služenja vojnog roka. Privatno, rijetko je putovao na udaljena mjesta. Nikad nije naučio plivati i voziti bicikl. Automobil je naučio voziti kada se preselio u Boston, a u svojoj zbirci šala vožnju automobilom opisao je kao "anarhiju na kotačima". Bio je poznat po točnosti i izvanrednom osjećaju za vrijeme. Nikad nije gledao na sat, ali uvijek je znao točno procijeniti vrijeme. Bio je i istaknut član udruge Baker Street Irregulars koja okuplja zaljubljenike u Sherlocka Holmesa. Bio je i predsjednik američke udruge humanista i član Demokratske stranke.
O sebi je znao reći: "Ja jednostavno nisam zainteresiran za mnogo drugih stvari osim pisanja i jedino što trebam učiniti da budem produktivan je sjesti i pisati, a općenito ne radim ništa drugo osim pisanja". Pisao je doslovce o svemu, od Biblije do Shakespearea, beletristiku, popularno-znanstvene tekstove, kritike, eseje, scenarije za TV emisije i filmove. Bio je urednik časopisa i knjiga. Pisao je mnogobrojne znanstvene kolumne, knjige iz raznih polja znanosti, radio i TV emisije. Naravno, i za taj rad dobiva posebno priznanje 1963. godine. U ljeto 1977. pokreće časopis Isaac Asimov's SF Magazine koji uskoro postaje suvereni vladar tog polja periodike. Jednu priču objavio je pod pseudonimom George E. Dale i to na nagovor urednika, a pod imenom Paul French (drugo izdanje bilo je pod pravim imenom) publicirao je serijal romana za djecu o herojskom astrounautu Davidu Lucky Starru. Uz svoje vodeće teme Asimov se okušao i u detektivskom romanu. Nakon što dva desetljeća nije pisao beletrisku vraća se opet znanstvenoj fantastici - svojim robotima i svemirskom imperiju. Ipak od prvih dana teškog siromaštva po dolasku u obećanu zemlju, do kraja života kao multimilijunaš koji za samo jedan roman dobiva honorar od nekoliko milijuna dolara Asimov je ostao isti nepopravljivi sanjar.
Premda sanjar imao je i jasne stavove o sadašnjosti i shvaćao potrebe modernog društva: "U povijesti čovječanstva skupina koja raspolaže visokom tehnologijom imala je ekonomsku i vojnu prevlast. Zato, ako želimo svijet bez prevlasti, potrebno je da što više ljudi razumije oruđa tehnologije, da su upućeni u njihove prednosti i da ih slobodno koriste. Jedini lijek je, dakle, školovanje". Također je imao jasno određen stav prema povijesti: "Čovjek će biti osuđen ponavljati vlastitu povijest, i uvijek iznova proživljavati tragičnost svoje sudbine sve dok smisao svojega postojanja, i oblike svojega djelovanja, bude nalazio u modelima prošlosti". Ovakvo uvjerenje vjerovatno je uzrokovalo njegovu veću posvećenost mogućoj budućnosti. Uz sve to Asimov je razumijevao i povezanost komunikacije i demokracije: "Komunikacija je ključ demokracije. Teško se ikoji narod može držati u iznimno lošim uvjetima, jer ljudi znaju što se drugdje događa i kako je drugdje. Sve je teže zanemarivati javno mnijenje. Već današnji sustav komunikacija onemogućava neke zloupotrebe vladajućih skupina, a može ga se još poboljšati".
Njegovu priču "Nightfall" udruga pisaca znanstvene fantastike Sjedinjenih Država proglasila je najboljom kratkom pričom svih vremena, a serijal o robotima nagrađen je kao najbolji serijal svih vremena. No, sam Asimov svojm je najboljim djelom smatrao priču "Posljednje pitanje" (Last Question, 1956.) Godine 1987. isto udruženje pisaca dodjelilo mu je nagradu za životno djelo. Isaac Asimov premino je 6. travnja 1992. godine u New Yorku. Deset godina nakon njegove smrti Asimova supruga Janet objavila je novo izdanje njegove autobiografije u kojem se kaže kako je uzrok Asimove smrti AIDS. Pri operaciji srčane prijenosnice izvršena je transfuzija krvi i tom prilikom je zaražen. Asimov je htio javno priznati za života, ali su mu liječnici savjetovali da to ne čini.
Četiri zakona robotike Isaaca Asimova:
0. Robot ne smije naškoditi čovječanstvu, ili svojom pasivnošću dozvoliti da se čovječanstvu naškodi.
1. Robot ne smije naškoditi čovjeku, ili svojom pasivnošću dozvoliti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.
2. Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom.
3. Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.
Najpoznatija djela:
Ja, robot
Golo sunce
Roboti zore
Roboti i Carstvo
Zaklada