Švedski
filmski redatelj i scenarist te kazališni redatelj i pisac. Najistaknutiji
švedski filmski stvaratelj u razdoblju zvučnog filma. Ingmar Bergman rođen
je 14. srpnja 1918. godine u sveučilišnom gradu Uppsala kao drugi sin u
obitelji luteranskog svećenika koji je služio i u osobnoj bogomolji švedskog
kralja i koji je dosta okrutno prakticirao vjerska načela, strogo odgajajući
i kažnjavajući svoga sina. Bergman tako ne prešućuje da ga je otac Erik
zatvarao u ormar strašeći ga čudovištima koja će mu tamo odgristi prste.
Bergman je odrastao u obitelji unutar koje su odnosi bili poremećeni - majka
Karin bila je zaljubljena u drugog muškarca i nekoliko je puta pokušavala
napustiti obitelj. Njezin suprug prijetio je samoubojstvom ukoliko to učini.
Kao da to nije bilo dosta te je Ingmara stariji brat često zlostavljao te
je Ingmar imao prisan odnos s mlađom sestrom. Kasnije u svojom životopisu
dati će naslutiti i neke incestuozne veze u odonosu sa sestrom. U autobiografiji
koju će kasnije napisati i nesređenom odnosu oca i majek zapisati će: "Moji
su roditelji živjeli u iscrpljujućem, trajnom stanju krize koja nije imala
ni početka ni kraja. Naša se drama odigravala pred očima sviju, na jarko
osvijetljenoj pozornici svećenikove kuće." Sve to moralo je ostaviti
traga na vrlo osjetljivog dječaka kojeg su užasavali i grublji prizori u
dječjim crtanim filmovima. Njih je lako dovesti u vezu s autorovim filmskim
svijetom frustracija, hladnoće, bez uporišta, ali i s osobnim životom kojeg
obilježava pet brakova i više burnih ljubavnih veza. Uglavnom s protagonisticima
njegovih filmova. Iza tih veza ostati će devetoro djece (četiri sina i pet
kćerki).
Koliko je poznato prvu ozbiljnu ljubavnu vezu imao je s pjesnikinjom Karin Landby, s kojom će jedno vrijeme živjeti. Nju će kasnije opisati kao nimfomanku sklonu avanturama i sadističko biće koje je u njemu istovremeno budilo osjećaj sažaljenja i gađenja. Prvi puta u bračne vode ulazi 1943. vjenčavši se s koreografkinjom Elsom Fisher s kojom će iste godine dobiti kćerku Lenu. Elsu je zaprosio riječima: "Usuđuješ li se udati za mene?" Godinu dana nakon vjenčanja Elsa je oboljela od tuberkuloze i idućih je šest mjeseci provela u sanatoriju pišući duga pisma suprugu. Niti na jedno pismo nije dobila odgovor. U svibnju 1945. Bergman će zatražiti razvod kako bi se vjenčao s plesačicom Ellen Lundström s kojom će imati dva sina (Jan, Matias) i dvije kćerke (Eva, Anna).
Za razliku od prvog drugi će brak pak trajati nešto dulje, ali već 1951. ostaviti će Ellen kako bi se po treći puta oženio. Ovaj puta s novinarkom Gun Grut. Međutim već nakon godinu dana ova veza puca zbog Bergmanove nove ljubavi, glumice Harriet Anderson. Tri godine kasnije ponovno je zaljubljen u drugu ženu, opet u glumicu i čak sličnog prezimena kao i Harriet - Bibi Andersson. Ali ni u ovoj vezi neće naći sreću jer će uskoro pronaći novu ljubav - pijanisticu Käbi Laretei s kojom će se vjenačati 1959. godine i dobiti sina Daniela. Šest godina kasnije (1965.) u vezi je s Liv Ullman s kojom je dobio kćerku Linn. Koliko je poznato Liv je jedina žena koja ga je ostavila. Nakon Liv uslijediti će još brak s Ingrid von Rosen s kojom će se vjenčati 1971. godine. S njom će dobiti kćerku Mariju koja će za očev identitet saznati tek 22 nakon svog rođenja. Godine 2004. Marija i Ingmar objaviti će zajedničku knjigu Tri dnevnika. U knjizi se opisuje Bergmanova veza s Marijnom majkom koja je trajala pune 24 godine, sve do njezine smrti 1995. zbog raka želuca. U toj će knjizi zapisati: "Bio sam lijen za obitelj. Vrlo jednostavno. Nisam unio ni grama truda u svoje obitelji."
Kao pokušaj prevladavanja brojnih dvojbi i reakciju na usađivane mu poglede možda se može tumačiti i Bergmanovo kratko prijanje uz ideologiju nacionalsocijalizma, ali Bergman vrlo brzo i zauvijek napušta bilo kakve aktivnije političke angažmane. Zanimljivo je spomenuti da je njegov brat bio jedan od utemljitelja švedske nacističke stranke. Za vrijeme studija književnosti i povijesti u Stockoholmu Ingmark otkriva svoju ljubav prema kazalištu. U sedamnaestoj godini piše prvu od dvadesetak napisanih i deset izvođenih drama, a od 1938. godine počinje režirati u sveučilišnim kazalištima. Godine 1944. potpisuje prvi profesionalni kazališni ugovor. I otada uprkos sve zadubljenijem bavljenju filmom, nikada ne zanemaruje daske koje život znače. Od tada slovi za jednog od najdarovitijih švedskih redatelja, a vrhunac njegove karijere tada je bilo postavljanje za ravnatelja Kraljevskog dramskog kazališta (1963. - 1966.). Ali u svijetu Bergman je puno poznatiji po filmu kojim se počinje baviti šest godina nakon kazališnog debija. Kazalištem će se i dalje predano baviti posvećujući mu oko sedam mjeseci na godinu. Ono će ostati njegovo veliko nadahnuće - idejama i samim osobama glumaca.
Za
film Bergman se zainteresirao još u djetinstvu, pa pamti darovanu mu igračku
za projiciranje slika. Odrasliji, najviše se divi najvećem švedskom nijemofilmskom
stvaratelju Vicotru Sjöströmu. Poslije će se najviše diviti Federicu
Felliniju i njih će dvojica, štoviše, pokušati zajednički napraviti
jedan film. Suradnja će završiti svađom dvojice redatelja koje je zanimala
srodna tematika, ali čiji su temperamenti bili potpuno neuskladivi. Nepobitno
je da je nešto švedsko u Bergmanu neprestano pobjeđivalo, i on tvrdi da
može stvarati samo u svojoj zemlji. Izuzme li se kraće djelovanje u Njemačkoj
i jedan film za američke producente, svi njegovi filmovi "stopostotno"
su švedski. Bergmanov prijelaz na film prošao je bez većih poteškoća. Događa
se to potkraj 2. svjetskog rata, kad se švedska kinematografija budi nakon
krize nastale prihvaćanjem zvučne tehnologije. Prigoda za bavljenje filmom
ukazuje mu se nakon uspjeha njegove drame iz godine 1942. kada ga angažiraju
kao scenaristu u najvećem švedskom filmsko poduzeću Svensk Filmindustri.
Jedan njegov scenarij oduševio je upravo Victora Sjöströma, umjetničkog
upravitelja poduzeća, koji ga nudi Alfu Sjöbergu - već istaknutom filmskom
i vrsnom kazališnom redatelju. I tako nastaje film Mučenje. Riječ
je o drami koja govori o jazu među generacijama s elemetnim kriminalističkog
filma i s psihopatološkom pozadinom događanja. Film postiže velik uspjeh
i Bergman, koji je bio redateljev asistent već iduće godine (1945.) dobiva
prvu redateljsku šansu u filmu Kriza.
Upitan o svom djelu i počecima filmskog stvaranja Bergman je ispričao siže jednog od svojih prvih, ali nerealiziranih scenarija. Ipak, ta je priča sukus svega što će on poslije raditi. Riječ je o mladom pastoru koji je osjetio da gubi dodir sa svijetom, da mu je suvremeni život nepoznanica, i koje je zbog toga odlučio poći u bar. Tamo je nazočan točki striptiza za vrijeme koje i on i striptizeta opaze da je on jedini posjetitelj. Sutradan, striptizeta u znak zahvalnosti svojoj jedinoj "mušteriji", odlazi na bogosluženje u pastorovu crkvu. I za vrijeme mise i ona i on "opaze" da je ona sama, da je jedini vjernik u crkvi. Nastavak te priče nije toliko važan, uglavnom je stereotipan - među njima se rađa ljubav koja je tragična. Poanta je u prikazanim likovima i događajima: svećenik je jedini motritelj striptizeta, striptizeta je jedini vjernik; dok ljudi, običan svijet, ne mare ni za jedno ni za drugo.
Na filmskom festivalu u Berlinu 1956. godine njegov film Divlje jagode nagrađen je Zlatnim medvjedom. Nešto kasnije za film snimljen 1959. godine Djevičanski izvor Bergman je nagrađen filmskom nagradom Oscar. Nagradu Oscar dobiti će i za životno djelo te još jednu filmsku nagradu - Zlatnu palmu za svoj ukupan filmski rad. Godine 1987. objavljena je njegova autobiografija Laterna Magica.
Godine 1976. uhićen je i optužen za milijunsku utaju poreza. To ga je duboko potreslo te je doživio živčani slom, a nakon oporavka iselio se iz rodne Švedske. Ingemark Bergman preminuo je 30. srpnja 2007. godine svom domu na otoku Farö na Baltičkom moru.