Njemački
političar Willy Brandt rođen je u mjestu Lübeck 18. prosinca 1913. kao nezakoniti
sin, mornara iz Lübecka, Karla Herberta Frahma. Njegova majka Marija Frahm
imala je samo 19 godina kada je rodila sina Herberta. Mali Herbert odmah
je dobio majčino prezime. Njegova majka radila je kao prodavačica u trgovini.
Jedno vrijeme dok je majka radila Herberta je čuvala susjeda. Prvi dani
djetinstva Herberta Frahma bili su posve obični premda je za okolinu on
bio vanbračno dijete trgovačke pomoćnice bez velikih šansi da postane 'netko
i nešto'. Kao odrastao čovjek, pod imenom Willy Brandt, sjeća se tih dana:
"U kući se nikad nije govorilo o ocu. Majka ga nije spominjala ni na
samrtnom času."
Herbert Frahm je živio u Lübecku gdje ga je obrazovao djed, poljoprivredni radnik i vozač kamiona. Djed ga je usmjerio ka socijalizmu, što će mu kasnije obilježiti život. "Od svog djede čuo sam" - napisao je Brandt - "da jednog dana neće više biti novca, nego će svatko dobijati prema zasluzi, a kasnije koliku mu zatreba". Istini je naučio gledati u oči jer mu je stari socijalist, uproni djed, bez predrasuda o tome kako djecu ne treba opterećivati brigama prije vremena, često govorio: "Neće nas od bijede spasiti ni Bog ni car, nego mi samo - golim rukama!" Djed je često ostajao bez posla. Nastajali su tada teški dani. Nije bilo, često, ni kore kruha. Tih dana, Herbert kao i svaki drugi dječak, pogotovo gladan, priljepio bi nos uz staklo pekarskog izloga i gutao očima svježe vekne kruha. nekom igrom slučaja naišao je jedan od direktora tvrtke u kojoj je donedavno radio Herbertov djed, vidio gladnog mališana i kupio mu kruh. Mališan je odmah otrčao kući i pohvalio se djedi. Ali neočekivano, naišao je na otpor i prijekor: "Odmah da si to vratio! Mi nećemo milostinju, neprijatelj nas ne može potkupiti!" Herbert je stajao kao ukopan. A potom je, zato što je poštovao djedu, otrčao i vratio kruh. Kasnije, sjećajući se djetinstva, Brandt je u svojoj biografiji napisao, "ono MI značilo je radnici koji štrajkaju i gladuju, a ono djedino NEPRIJATELJ odnosilo se na poslodavce".
Bio je najbolji učenik u razredu, vođa omladinske grupe Karl Marx. Kao gimnazijalac, oštroumni dječak postaje omladinski rukovodilac radničkog naselja u rodnom Lübecku. Sa 17 godina pristupio je Socijalističkoj radničkoj stranci, točnije Sokolima, organizaciji mladih socijalista. Srednju školu (koju je upisao 1932.) završio je u Joanneumu. Nakon završene srednje škole radi kao šegrt u rezalištu brodova, ali se bavi i novinarstvom koje ga sve više privlači. Među prvim reportažama novopečenog novinara su napisi o pecanju riba na obalama obližnje rijeke. Pisao je za socijalistički list Volksboten. Uskoro međutim dolazi do raskola u stranci, a Frahm pristupa lijevom krilu stranke pod vodstvom Maxa Sejdwitza i njegovoj novoosnvanoj stranci. No, time je morao prekinuti suradnju s listom Volksboten jer vlasnik lista Leber ostaje vjeran drugoj grupaciji. Jedne noći je uhapšen Leber. Fašisti su ga pretukli u zatvoru. Herbert Frahm je pokušao štrajkovima protestirati protiv takvog nasilja i beskrupuloznog stava prema novinarima. Naravno, to nije pomoglo. Uskoro je morao bježati preko granice. Frahm se dogovorio s prijateljima u Berlinu da promijeni ime kako bi izbjegao nacističku torturu i proganjanje. Tako Postaje Willy Brandt. Iz rodnog Lübecka bježi 1. travnja 1933. godine. Na brodiću nemirnom pučinom plovi prema otoku Loland u Danskoj. U mantilu i skormnom odjelu i jedva sto maraka u džepu, s prvom knjigom Marxova Kapitala, stiže 2. travnja na dansku obalu. Put ga je dalje odveo u norveški glavni grad Oslo.
Tri godine poslije napuštanja Lübecka, Willy Brandt dolazi u Berlin na Olimpijske igre 1936. kao novinski izvjestitelj norveških listova. Taj boravak u Trećem Reichu koristi da uspostavi veze s ljevičarskim podzemnim pokretom otpora. Na veliku žalost novinara za koga nitko nije znao da je glavom Herbert Frahm, taj poket otpora, gerila na asfaltu, postaje neuhvatljiva. Nekoliko mjeseci poslije dolazi kao specijalni izvjestitelj listova iz Osla i drugih krajeva Skandinavije na španjolsko tlo. #Drukčiji ishod rata u Španjolskoj uzdrmao bi položaje Hitlera i Mussolinija, a možda je čak mogao osujetiti i drugi svjetski rat!" - pisao je Brandt. Nijemci nisu poštedjeli ni Skandinaviju, Willy Brandt je morao, kako bi izbjegao hapšenje, obući uniformu norveškog vojnika. Izvukao se iz zatvoreništva zahvaljujući dobrom poznavanju norveškog jezika. Nakon ove avanture koja se sretno završila, Brandt ne želi ništa reskirati. Odlučuje krenuti dalje te se sklanja u susjednu Švedsku. O tom periodu Brandt je napisao: "Tako sam postao dvostruki emigrant: Nijemac koji je pobjegao u Norvešku, i Norvežanin koji se sklonio u Švedsku." Do 1947. Brandt je bio norveški državljanin, novinar, komentator mnogih skandinavskih listova, suradnik švedskih listova i član norveške Radničke partije. Poslije pada Hitlera Brandt stiže u Njemačku kao specijalni izvjestitelj u Nürnberg na suđenje nacističkim ratnim zločincima. Jedan kroničar je napisao: "Willy Brandt, urednik norveškog lista, izvještava s procesa nacistima svoju novu domovinu o zlodjelima stare! Ubrzo, Willy Brandt postaje ataše za tisak norveške vojne misije u Berlinu.
Predsjednik SPD-a Kurt Schumaher predložio je Brandtu da preuzme odgovornu funkciju u predsjedništvu stranke, sjedište koje je bilo u Berlinu. Silom prilika, povratnik iz Norveške počinje političku karijeru na hladnoratovskom poprištu Zapadnog Berlina. Tako 1949. uzima njemačko državljstvo i aktivira se u SPD-u. Za mnoge je tada bio 'Vaterlandloser Geselle' - individua bez domovine. Istovremeno antinacisti iz Lübecka nagovarali su ga da preuzme funkciju gradonačelnika što je odbio. Prvo je općinski vjećnik u Berlinu, a 1949. izabran je za gradskog senatora. Početkom 1950. prošao je kroz vrata Bundestaga - postao je zastupnik. Na kongresima stranke ističe se govorničkim sposobnostima i stavovima koji plijene pažnju iskusnih politčara. U svakoj prilici, bez obzira na zauzetost, mladi političar nalazi vremena razgovarati s kolegama, predstavnicima 'sedme sile'. Gradonačelnik Berlina postaje 1957. i na tom položaju ostaje devet godina (1957.-1966.). U tom periodu Brandt se natjecao za položaj kancelara ali mu tada nije pošlo za rukom dobiit većinu glasova (1961. i 1965.).
Kao
predsjednik Socijaldemokratske stranke Brandt je 1966. sklopio tzv. veliku
koaliciju s kršćanskim demokratima, što je do prije koju godinu bilo ravno
najvećem čudu. Brandt je postao vicekancelar i ministar vanjskih poslova.
Te, 1966. Brandt napušta položaj berlinskog gradonačelnika i prelazi u Bonn.
Koalicija je bila još čudnija jer su Brandtovi oponenti - kršćanski demokrati
- govorili kako je on "izdajnik nacije, suviše crven, nadobudni političar..."
Kancelar Konrad Adenauer ponekad je čak pravio neukusne aluzije pitajući
okupljene birače: "Zar da vam čovjek koji ne poznaje oca bude kancelar?"
Kao gradonačelnik Zapadnog Berlina, a pogotovo kasnije kao ministar vanjskih
poslova Willy Brandt se susretao s mnogim svjetskim političarima. Uvijek
je u tim kontaktima uspjevao šarmirati sugovornika svojom neposrednošću
i prirodnim držanjem. Poslije razgovora s Brandtom John
Kennedy je rekao: "Najzad, jedan simpatičan Nijemac!" Dok
je De Gaulle navodno izjavio: "Evo, konačno,
jednog širokogrudog Nijemca kojeg oružje uopće ne zanima!"
Ono što je Brandt uradio kao njemački kancelar učinilo ga je svjetski poznatom osobom i velikim europskim i njemačkim političarem. Naime, Brandt je proklamirao politiku koja je propagirala bolje odnose s istočnom Europom što u vrijeme dok je obnašao visoke političke dužnosti nije bio nimalo lak i jednostavan zadatak. Tako se Brandt odrekao bilo kakvih njemačkih pretenzija na poljski tetritorij, a potpisao je i ugovor s istočnom Njemačkom o međusobnom priznavanju. Pored toga uveo je obje Njemačke i u Ujedinjene narode. Zbog sveg što je učinio dobio je i Nobelovu nagradu za mir. Za vrijeme žučne rasprave u njemačkom saveznom parlamentu o državnom proračunu 21. listopada 1971. stigla je vijest iz Osla da je kancelar Willy Brandt dobio Nobelovu nagradu za mir. Na tren tišina je zavladala u klupama Bundestaga. Zastupnici Socijaldemokratske stranke i Stranke slobodnih demokrata ustali su i dugim aplauzom odali priznanje novom nobelovcu. Vidno uzbuđen Brandt se zahvalio na čestitkama: "Učiniću sve u svom daljem radu da potvrdim kako sam dostojan ove visoke počasti koja mnogo obavezuje." Zastupnici u demokršćanske oporbe ostali su sjediti, čuo se samo suzdržani aplauz.
U slobodno vrijeme Brandt je pušio lulu, a omiljeni hobiji bili su mu plivanje i ribolov i numizmatika. Iako je studirao nikada nije završio studij što ga nije spriječilo da pored materinjeg njemačkog nauči govoriti engleski, novreški, francuski, a ponešto i talijanski. Pred kraj života počeo je učiti i ruski jezik. Brandtova supruga Rut Hanzen potječe iz veoma siromašne obitelji iz Hamara, velikog sela blizu Osla. Njezin je otac umro mlad, ostavivši za sobom obitelj u velikoj bijedi. Stoga je Rut radila kao sobarica, a potom se zaposlila kao prodavačica u jednoj pekari. U večernjim satima učila je za krojačicu. Kada su Nijemci okupirali Norvešku pridružila se partizanima. U partizanima je bila kurir, ali i aktivni borac s puškom u ruci. Nacisti su brzo otkrili njezin identitet i ucijenili njenu glavu. Nagrada je bila velika suma novca i 10 kilograma soli. Zato je ilegalno prebačena u Švedsku gdje je dobila politički azil i zaposlila se u arhivi jednog štokholmskog dnevnog lista. Prilikom jednog prijama u novreškoj ambasadi u glavnom gradu Švedske upoznala je novinara Willya Brandta. Među njima se razvilo prijateljstvo. Po završetku rata vratila se u Oslo gdje se zaposlila u mjesnom tjedniku. Serija njenin članaka o partizanskoj borbi svidjela se čitateljima i skrenula pažnju novreškog Ureda za tisak. On je darovitoj Rut ponudio putovanje u Berlin na radno mjesto dopisnika. Boravak u Berlinu bio je presudan za nju. Tu ponovo sreće Brandta. U jesen 1947. njih dvoje se vjenčavaju. U tom braku rodilo se troje djece (Peter, Lars i Matias).
Međutim slika koja će se ljudima, barem onim malo starijim, prva pojaviti u sjećanju na spomen imena ovog političara jeste njegova gesta prilikom posjete Poljskoj kada je 7. prosinca 1970. klekao ispred spomenika stradailim Židovima u varšavskom getu. Na inače 'čistu' sliku Brandta vremenom su se nadvile dvije sjene - navodna ljubavna veza s Romy Schneider koja je od njega bila mlađa 25 godina i istočnonjemački špijun u njegovom uredu. Zbog toga je 1974. podnio ostavku na mjesto kancelara. Kasnije se saznalo kako je francuska tajna služba skoro dvije godine znala za špijuna u Brandtovu uredu i naravno te podatke poslala u centralnu Savezne službe sigurnosti u Kölnu. Ipak nitko u njemačkoj kontraobavještajnoj službi ništa nije poduzeo kako bi raskrinkao istočnonjemačkog špijuna. Nakon ostavke Brandt je ostao predsjednik SPD-a sve do 1987., a od tada pa do svoje smrti 1992. godine bio je počasni predsjednik stranke.