Francuski
političar i vojnik rođen je u Lilleu (Lil) 22. studenog 1890. u siromašnoj
plemićkoj obitelji 'starog poretka'. De Gaulleovi su bili uvjereni katolici
i nikako nisu mogli prežaliti propast monarhije. Na Charelsa, kao i na njegova
tri brata i sestru, obiteljska su shvaćanja ostavila dubok i neizbrisiv
dojam. Očeva uloga bila je odlučujuća za Charlesovu karijeru. Henri de Gaulle,
učitelj i ravnatelj u privatnim školama, usadio je u svoju djecu ljubav
prema francuskom jeziku, književnosti i povijesti. Charles je bio sjajan
učenik izvrsna pamćenja. Neko se vrijeme zanosio mišlju da se posveti tehnici,
ali je najzad prevladala sklonost prema vojničkoj karijeri i Saint-Cyru
(Senkiru). Odabrao je pješadiju, a ne konjicu, jer je u onoj prvoj polje
djelatnosti neizrecivo šire. Iz vojne akademije izašao je 1912., po uspjehu
trinaesti od 212 pitomaca te klase. Vojničku karijeru započeo je kao mladi
časnik 33. pješadijskog puka u Arrasu.
Ranjen 15. kolovoza kod Dinana (Belgija), pribilježio je u svoj notes: "Ta umjetna mirnoća časnika koji su odlazili u smrt, juriši bajunetama nekih upornih jedinica, trube što su pozivale u napad, sjajni pothvati heroja-pojedinaca - sve to nije vodilo ničemu. Čovjek u tim trenucima shvati da sva hrabrost ovoga svijeta nije ništa prema mitraljeskoj vatri." Da Gaulle je 1915. promaknut u čin kapetana, i ponovo ranjen, u Champagni. U veljači 1916. bio je na Verdunu (Verden) kod Fort Douaumonta (Duomon), gdje je njegova satnija desetkovana strahovitim bomardiranjem. Mladi kapetan ponovo je ranjen, a ova j puta i zarobljen. Kao zarobljenik prebačen je u Njemačku gdje je promijenio nekoliko logora. Naposljetku se obreo u Fortu IX kod Inglostadta gdje nakon neuspjela pokušaja bijega dosadu odlučuje kratiti učenjem. U logoru je zarobljenicima održao i nekoliko predavanja, a posebno se zainteresirao za prve tenkove koji su se pojavili na ratištu. Kad je početkom 1919. oslobođen karijera mu se malo razlikovala od većine njegovih suboraca. Kao instruktor i član francuske vojne misije otišao je u Poljsku. Vrativši se u Francusku, predavao je povijest u Saint-Cryu, a urazdoblju od 1920. do 1924. predavao jena vojnoj školi Ecole de Guerre (Ekol de Ger). U tom razdoblju proučava izvješća o vojnoj i gospodarskoj snazi Njemačke te 1924. piše knjigu "Razdor u protivničkom logoru". Jedno je vrijeme uposlen i u kabinetu maršala Pétaina (Petena). Potom je zapovjednik jedinice 'strijelaca' u Trieru, a zatim je premješten na Srednji Istok u Bejrut. Poslije Bejurat radi u Ministarstvu obrane (1930.-1937.). Vjenčao se 1926. s Yvonne Vendroux (Ivon Vandru), djevojkom iz ugledne obitelji koja je potjecala iz sjeverne Francuske. Nakon treće godine braka (1929.) mladi bračni par zadesila je nesreća koju će osjećati idućih 20 godina - treće dijete, Anne rodila se (1928.) s izrazitim karakteristikama mongolizma. Mlada Anne preminula je 20 (1948.) godina kasnije.
Kao tridesetogodišnjak promaknut je u čin potpukovnka. Premda ga je štitio sam Pétain, koji je i dalje na njega utjecao (bio mu je i kum sinu), de Gaulleova budućnost još je bila neizvjesna. U vojsci je bio na lošem glasu kao ekscentrik, nekomformist i pobornik novih, nekonvencionalnih ideja. Ni tjelesni izgled nije mu išao u prilog. Bio je izrazito visok (u Sanit-Cyru su ga prozvali 'motkom'). Često je bio zlovoljan, nezgrapan i trom. Bio je loš jahač. Imao je dugačko i krupno lice s malom bradom i malenim, punim usnama. Pa ipak, mladi se potpukovnik u radu odlikovao žarom, uzvišćenošću svojih zamisli, širokom kulturom i znanjem, sjajnim pamćenjem i izrazitom sposobnošću da sintetizira sve elemente nekog problema i pronađe mu rješenje. Kao nastavnik povijesti u Saint-Cryu svoje je učenike podvrgao željeznoj disciplini. Poput većine svojih drugova i on je osjetio potrebu da piše. Dvije knjige - "Oštrica mača" i "Vojska budućnosti", obje napisane prije djela "Francuska i njezina vojska", odlikovale su se učenošću autora i dobrim stilom. Prilikom pisanja bio je ponešen klasičnom inspiracijom, sve je bilo puno citata, a i u ponekad 'teškim' rečenicama bilo je izuzetno sjajnih mjesta. Bio nagao, lako ga se moglo izazvati, i još lakše se vrijeđao. Nikad se nije prepuštao životnim užicima i činilo se da ga je sudbina preodredila da bude sam. Jedva je imao i prijatelja. Ali njega je od djetinstva pratilo uvjerenje da će jednom doći dan kad će biti pozvan da Francusku zaduži svojim 'pozivom'. Misli su mu zaokupljali Aleksandar Veliki, Fridrich II i Napoleon, ljudi koji su znali kako da vojno umijeće sjedine s umijećem vladanja. On je bio jedan od rijetkih visokih časnika koji su otvorenih očiju predviđali opseg katastrofe koja se nadvila nad Europom. Godine1936., u vrijeme remilitarizacije Rajnske oblasti, rekao je: "Trebalo smo ih iznenaditi, brutalno i brzo... To je katastrofalna greška, bez sumnje nepopravljiva... Da smo imali profesionalnu vojsku i moje tenkove... mi bismo napredovali, a Nijemci bi se povlačili... i mir bi bio osiguran."
S 49 godina, kada je Njemačka napala Francusku, bio je najmlađi general u francuskoj vojsci. Kao takav 18. svibnja 1940. bio je zapovjednik jedine francuske postrojbe koja se nije povlačila već je napadala njemačke snage potiskujući ih sjeverno od rijeke Aisne. Unatoč tom uspjehu njegova je divizija premještena zapadno od Abbevilla gdje je iscrpljena u pokušajima obrane mostobrana na rijeci Sommi. U rujnu te 1940. imenovan je državnim podtajnikom za narodnu obranu u kabinetu P. Reynauda. Kada se situacija na vojnom polju pogoršala susreo se s Churchillom 9. lipnja kako bi koordinirali ratne napore. Nakon povratka u Francusku zatekao je izrazito lošu političku situaciju. Vlada je napustila Pariz i ministri nisu bili voljni voditi rat iz Velike Britanije i sjeverne Afrike. Ponovno je otišao na sastanak s Churchillom, a 16. lipnja, po povratku u Francusku doznaje da je premijer Reynaud dao ostavku te da je njegovo mjesto zauzeo Pétain koji je 18. lipnja zatražio primirje. Pred samo potpisivanje primjera Britanci su oteli De Gaullea. U Londonu je organizirao snage pokreta otpora Slobodna Francuska (France Libres), a od 1943. do 1944. rukovodio je izbjegličkom francuskom vladom (Komitet nacionalnog oslobođenja) iz Alžira. Također je upravljao snagama pokreta otpora u samoj Francuskoj. U odsutnosti 4. srpnja 1940. De Gaullea je vojni sud u Toulouseu osudio na četiri godine zatvora, a na drugom suđenju (2. kolovoza 1940.) osuđen je na smrt zbog izdaje. U izbjeglištvu je pozivao francuske kolonije da mu pruže potporu. Postupeno i uporno De Gaulle je formirao sve veći broj zračnih, pomorskih i kopnenih snaga, koje su bile pod britanskim vrhovnim zapovjedništvom. No, zbog ustrajnog nastojanja da mu Saveznici daju što više slobode u planovima za oslobađanje Francuske bio je u stalnom sukobu sa savezničkim vođama. Clementine Churchill, koja mu se divila, jednom ga je upozorila: "Generale, ne smijete mrziti svoje prijatelje više nego svoje neprijatelje", na što je on odgovorio: "Francuska nema prijatelja, samo interesa."
Bitke koje je dobio u sjevernoj Africi pa sve do Dana D dovele su ga na čelo Francuske. Do svibnja 1944. oformio je privremenu vladu u Francuskoj i zahtijevao da njegova vlada ima puni politički autoritet, dok su Amerikanci samo željeli osloboditi zemlju. U Pariz je trijumfalno ušao, a većina Francuza povezanih s njegovim pokretom odmah je počela organizirati politički život zemlje i konsolidirati paramilitarne grupe i pokrete otpora pod izgovorom obrane od komunizma. Ubrzo je uslijedio prvi politički udarac Saveznika De Gaulleu - nije pozvan na konferenciju na Jalti. On je na to uzvartio u prosincu 1944. potpisaovši francusko-sovjetski pakt. Nakon završetka rata zahtijevao je da se Francuskoj daju određene ovlasti nad Berlinom, što mu je i pošlo za rukom jer je Berlin podijeljen na četiri zone: francusku, britansku, američku i sovjetsku.
U
rujnu 1944. postaje predsjednikom privremene vlade. Na toj je dužnosti ostje
do 20. siječnja 1946. kada je dao ostavku zbog sve većeg sukoba između političkih
stranaka te zbog prijedloga ustava Četvrte Republike za koji je držao da
previše ovlasti daje parlamentu. U travnju 1947. osniva stranku RPF koja
nakon početnog uspjeha ne ostvaruje veći političkih uspjeh te se u svibnju
1953. De Gaulle povlači iz politike. U svibnju 1958. Četvrta Republika doživljava
vrhunac političke nestabilnosti. U Alžiru vojska preuzima vlast, a 15. svibnja
na balkonu zgrade vlade general Raoul Salan uzvikuje: "Živio De Gaulle!"
Dva dana kasnije De Gaulle odgovara da je spreman "preuzeti ovlasti
Republike". Kriza se produbljuje kada paravojne trupe iz Alžira zauzimaju
Korziku te započinju s planovima za slijetanje u Pariz. Predsjednik Francuske
René Coty (29. svibnja 1958.) zamolio je "najčuvenijeg među Francuzima"
da preuzme premijerski stolac. Kao uvjet za povratak na političku scenu
De Gaulle je zahtijevao da mu se na šest mjeseci daju sve ovlasti te da
se predloži novi ustav. Udovoljeno mu je i 1. lipnja 1958. De Gaulle postaje
premijer. Uskoro (28. rujna 1958.) proveden je referendum prema kojem je
79,2 % glasova bilo za donošenja novog ustava i utemeljenje Pete Republike.
Kolonije su dobile izbor između trenutačne nezavisnosti i donošenja novog
ustava. U studenome 1958. političke snage okupljene oko De Gaullea dobile
su većinu na parlamentarnim izborima, a u prosincu iste godine (1958.) De
Gaulle je izabran s 78,5 % glasova za predsjednika republike. Dolaskom na
vlast proveo je gospodarske reforme, a na međunarodom planu gradio je samostalniju
ulogu Francuske. Snažno je podržavao ideju "Slobodne Europe" čvrsto
vjerujući kako će zajednica europskih država biti temelj bolje europske
budućnosti. U svom govoru u Strasbourgu 23. studenog 1959. rekao je: "Da,
to je Europa, od Atlantika do Urala, to je Europa, to je cijela Europa,
to će odrediti sudbinu svijeta." U sklopu toga radio je na učvršćenju
francusko-njemačke suradnje, smatrajući je temeljem buduće dobre europske
suradnje. Slijedom te politike posjetio je i Njemačku postavši tako prvi
francuski lider koji je posjedio Njemačku još od vremena Napoleona.
Zbog sve teže političke situacije u Alžiru De Gaulle odlučuje održati referendum o samostalnosti Alžira nakon kojeg 1962. Alžir postaje samostalna država. Zbog volje da Alžiru da samostalnost bio je na meti terorističke organizacije OAS koja ga je nekoliko puta pokušala ubiti. Najpoznatiji pokušaj atentata na De Gaulla je onaj od 22. kolovoza 1962. kada je automobil Citroën DS u kojem su se vozili De Gaulle i supruga pukom srećom izbjegao kišu metaka. Ni na vanjskopolitičkom planu nije vukao poteze koji bi se svidjeli njegovim partnerima te je 1963. stavio veto na ulazak Velike Britanije u EEZ smatrajući da Britanci nemaju političke volja za ulazak u europske integracije. Isto će ponoviti i četiri godine kasnije (1967.). Zamjerio se i Amerikancima kada je u siječnju 1964. priznao komunističku Kinu unatoč američkom protivljenju. U prosincu 1965. dobio je povjerenje za još jedan sedmogodišnji mandat na mjestu predsjednika Francuske. Ovaj puta morao je proći i kroz drugi krug glasovanja u koje je pobijedio Françoisa Mitterranda. I u novom mandatu ostaje vjeran svom stavu o čvrstom zastupanju francuskih interesa pa tako u veljači 1966. povlači francuske časnike iz zajedničkog zapovjedništa NATO saveza, ali Francuska ipak ostaje članica organizacije. U rujnu 1966. opet se zamjera Amerikancima jer u svom govoru u Phom Penhu (Kambodža) izražava nezadovoljstvo zbog američkog upliva u Vijetnamski rat te tvrdi kako je jedini način za postizanje mira američko povlačenje iz tog sukoba. Tijekom 1967. dolazi do zaokreta u francuskoj politici prema Izraelu kojem je do tada pružala potporu. Te godine De Gaulle javno osuđuje Izrael zbog okupacije Pojasa Gaze i početka Šetodnevnog rata: "Izrael organizira, na teritorijima koje je oduzeo, okupaciju koja ne može funkcionirati bez opresije, represije i protjerivanja - a ako se ovome postavi otpor, taj čin zvati će se 'terorizam'". U srpnju iste godine (1967.) posjećuje Kanadu i 24. srpnja govoreći na balkonu gradske vijećnice u Montrelu pred okupljenima uzvikuje "Živio Québec!", a odmah nakon toga i "Živio slobodni Québec!". Ovakav istup izaziva žestoke rekacije u kanadskim medijima, a kanadski premijer Lester B. Pearson na to reagira riječima: "Kanađane ne treba oslobađati!" Sutradan De Gaulle samovoljno napušta Kanadu iako je već imao dogovoren odlazak u Ottawu. Odnosi između dvije zemlje nakon toga su se ozbiljno zategnuli, a De Gaulleov nastup u Kanadi je podržao samo Pokret za suvereni Québec.
S mjesta predsjednika države odstupio je 28. travnja 1969. nakon što na referendumu nije prošao njegov prijedlog o pretvaranju Senata u savjetničko tijelo te davanja većih ovlasti regionalnim vijećima. Povukao se u mjesto Colombey-les-Deux-Églises. Tu je i preminuo 1970. pišući svoje memoare, dva tjedna prije svog 80. rođendana. Iako je bio dobrog zdravlja te kobne noći sjedio je u naslonjaču i nakon što je pogledao vijesti rekao je "Ovdje me boli nešto" i pri tome pokazao na svoj vrat. Nekoliko sekundi nakon toga pao je u nesvijest i u roku od nekoliko minuta preminuo. Prema vlastitioj želji pokopan je u Colombey-les-Deux-Églises, a njegovom posljednjem ispraćaju (također po njegovoj želji) nije nazočio niti jedan političar već samo njegovi suborci. Do grobnog mjesta prevežen je u tenku, a kada je spuštan u grob zazvonila su zvona u cijeloj Francuskoj s time da su prva zvonila ona u katedrali Notre-Dame gdje je istovremeno održana ceremonija na kojoj su nazočili političari. Prema njegovoj posljednjoj želji na njegovoj nadgrobnoj ploči piše samo njegovo ime i prezim te godina rođenja i smrti. Iako je imao pravo na mirovinu kao umirovljeni general i predsjednik republike De Gaulle je to odbio te prihvatio samo onu mirovinu na koju imaju pravo pukovnici. Zbog toga je živio vrlo skromno.