Sovjetski komunistički vođa, generalni sekretar sovjetske komunističke stranke ( 1953.- 1964.) i premijer Sovjetskog Saveza (1958.-1964.). Rođen je u mjestu Kalinovka (Kurska oblast) kao sin rudara. Kada mu je bilo 14 godina obitelj se preselila u mjesto Juzovka u Ukrajini. U mladosti je radio kao pastir, stolar i bravar. Unatoč svojoj inteligenciji završio je samo dva razreda osnovne škole i vjerovatno potpuno postao pismen tek u svojim kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama. Nakon služenja u carskoj vojsci (1914.-1918.) i sudjelovanju u ruskoj revoluciji pridružio se komunističkoj stranci i Crvenoj armiji 1918. te se i borio u građanskom ratu. Pohađao je visoku školu komunisitčke stranke 1921. i bio aktivan član stranke sve do 1929. Zatim je dvije godine pohađao Industrijsku akademiju u Moskvi.
Hruščov je ubrzano napredovao u stranci, te je 1934. postao član Centralnog komiteta. Godinu dana kasnije (1935.) generalni je sekretar moskovskog regionalnog komiteta (do 1937.) gdje provodi industrijalizacijski program druge petoljetke. U Ukrajinu je premješten 1938. gdje je na dužnosti generalnog sekretara ukrajinske partijske organizacije i postaje privremeni član partijskog Politbiroa. Punopravan član Politbiroa postaje 1939. kada je imenovan u Prezidij Vrhovnog Sovjeta. Za vrijeme drugog svjetskog rata na čelu je političkog odjela Crvene armije na južnom frontu te u vrijeme Staljingradske bitke obnaša dužnost političkog komesara. Kada su Nijemci 1944. istisnuti iz Ukrajine povjerena mu je obnova poljoprivredne proizvodnje, uspostava reda i kažnjavanje izdajica. Sudjelovao je i u uništenju snaga Stepana Bandere iz Ukrajinske nacionalističke organizacije koji su se u Zapadnoj Ukrajini borili na strani nacista. Vraćajući se u Moksvu imenovan je članom Sekretarijata partijskog Centralnog komiteta, a kasnije će se istaknuti kao vodeći sovjetski poljoprivredni ekspert. Nakon smrti Staljina (1953.) postao je generalni sekretar Centralnog komiteta i time glava komunističke stranke Sovjetskog Saveza. Tada je započela borba za vlast između Hruščova, premijera Georgija Malenkova i šefa tajne policije (KGB) Lavrentija Berije. Malenkov i Hruščev, s još jednim dijelom vlade, željeli su smanjiti moć KGB-a koji je u doba Staljina došao na zao glas. Berija je nasuprot njima želio povećati političku moć KGB-a. Stranka je podržala Malenkova i Hruščova, a Berija je uhićen i smaknut 1953. Hrušov je tada uspio pobijediti Malenkova jer je on kontrolirao partijski aparat i na važne funkcije imenovao velik broj ljudi koji su mu bili odani. Stoga je 1955. Malenkov podnio ostavku, a iste godine Hruščov je izdvojio poluotok Krim iz Rusije i dodijelio ga Ukrajin. Četrnaestog svibnja iste godine u Varšavi je potpisan Varšavski pakt koji je osmislio Hruščov.
Na XX. kongresu stranke (1956.) Hruščov je poduzeo neočekivani korak i označio je Staljina odgovornim za masovna ubojstva i deportacije, njemačku invaziju u 2. svjetskom ratu i sovjetski raskid s Jugoslavijom. U skladu s tom politikom predovdio je sovjetsku delegaciju na pregovorima u Beogradu, kojom prilikom je javno priznao pogrešnost Staljinovog napada na jugoslavenske komuniste. Hruščovljevi motivi za destaljinizaciju bili su kompleksni. On je želio ponovo uspostaviti vladavinu zakona, ali je također želio eliminirati suparništvo stranačkih i državnih službenika. Pored toga bio je umiješan u mnoge Staljinove čistke i terorističke akte te je tako mogao ukazati na Staljinove ljude od povjerenja koji su bili još odgovorniji za zločine od njega samoga. Međutim Hruščovljevi napori na destaljinizaciji ostali su samo na razotkrivanju namještenih sudskih procesa i iznuđenih priznanja članova komunističke stranke. Nikada nije povukao pitanje odgovornosti za pogubljenja i utamničenja milijuna običnih ljudi. Njegov najveći izazov na unutarnjopolitičkom planu bila je poljoprivreda. Dotadašnja vladina politika prema poljoprivredi nije bila naročito realistička jer je od nerazvijene poljoprivrede željela izvući vrhunske rezultate, a to nije išlo. Stoga je Hruščov dopustio da velike površine u Sibiru, Uralu i Kazahstanu budu predane na upotrebu poljoprivrednicima. Međutim proizvodnja se suočila s problemom klime, izborom usjeva te nedostatkom opreme i radnika. Također je nastojao poboljšati i životni standard uspostavljajući minimalnu plaću 1956. i izgrađujući velika kompleksna naselja.
U vanjskoj politici zalagao se za miroljubivu koegzistenciju sa Zapadom nastavljajući s politkom čvrste ruke u zemljama Istočne Europe. Iako su građanski nemiri u Poljskoj 1956. završili bez vojnog uplitanja, sovjetske su trupe izvršile invaziju Mađarske iste godine kako bi skršile ustanak i ponovo postavile na vlast komunističku, prosovjetsku vladu. Odnosi sa Sjedinjenim Državama bili su napeti jer je Hruščov više preferirao nuklearno oružje namjesto konvencionalnog naoružanja. Ove su tenzije kulminirale u vrijeme tzv. Kubanske krize 1962. kada su Sjedinjene Države tražile od Sovjeta da uklone nuklearne projektile koje su smjestili na Kubi. Nakon nekoliko veoma napetih dana Hruščov se složio povući nukelarno naoružanje s Kube. Nakon povlačenja u Kubanskoj krizi i time popuštanja Amerikancima Hruščov je izgubio potporu KGB-a i konzervativnih članova komunističke stranke. U konačnici to je rezultiralo time da je u listopadu 1964. smijenjen s dužnosti predsjednika vlade i stranačkog vođe. Potom je optužen za političke greške, uključujući tu i tzv. Kubansku krizu, uspostavu kulta ličnosti i dezorganizaciju ekonomije. Do kraja godine nije bio član nijednog vladinog tijela, a 1966. izbačen je iz partijskog Centralnog komiteta. Četiri godine kasnije (1970.) u Engleskoj su objavljena knjiga Sjećanja koju je on navodno napisao, ali je Hruščov javno porekao da je knjiga vjerodostojna.
Nakon uklanjanja sa svih političkih funkcija proveo je sedam godina u kućnom pritvoru prije nego što je preminuo 11. rujna 1971. u Moskvi. U svjetskoj će povijesti pak najvjerovatnije ostati zapamćen po svom ispadu u Ujedinjenim narodima 1960. kada je na pitanje predstavnika Filipina L. Sumulonga u kako može protiv zapadnog kapitalističkog imperijalizma dok Sovjetski Savez istovremeno ubrzano asimilira Istočnu Europu sav razjaren nazvao Sumulonga "glupanom, marionetom i slugom imperializma", izu jednu cipelu i njome počeo udarati po govornici. Sličan ispad imao je dva tjedna ranija na konferenciji Ujedinjenih naroda kada je udarajući šakama po stolu i vičući na ruskom u dva navrata prekidao govor britanskog premijera Harolda McMillana na što je McMillan odgovorio: "Želio bih da se ovo prevede, ako on išta želi reći."