Diplomirani pravnik, bivši predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Stranke demokratske akcije (SDA). Rođen je u bošnjačkoj (muslimanskoj) obitelji u Bosanskom Šamcu u sjevernoj Bosni 8. kolovoza 1925 u obitelji bogatih zemljoposjednika. Obitelj Izetbegović podrijetlom je iz Beograda, kojega napuštaju 1868. nakon poraza turske vojske od Srba. Od stanovitog bega Izeta uzimaju prezime i postaju Izetbegovići. U Sarajevo doseljavaju 1928. i tu budući bošnjački lider pohađa u mušku relanu gimnaziju. Već u prvom razredu ide na popravni iz prirodopisa i gimnastike, u drugom pada na zemljopisu, dok u petom polazi popravni iz povijesti. U šestom razredu ne pohađa produžnu nastavu jer je nastava prekinuta zbog početka rata te svi učenici dobivaju iste ocjene.
Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom. Radi an raščišćavanju ruševina sarajevskih džamija i skriva Muslimane od četnika. Kratko je vrijem bio član komunističke omladine (SKOJ), ali na koncu postaje član organizacije Mladi muslimani. Vojni rok služi nakon svršetka 2. svjetskog rata, a 1. ožujka 1946. tijekom služenja vojnog roka po njega dolaze pripadnici KNOJ-a te Izetbegović biva suđen zbog pripadnosti i aktivnosti u organizaciji Mladi Muslmani. Osuđen je na tri godine zatvora, a tijekom odsluženja kazne radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u tvtki Bosna. U to vrijeme, prema nekim izvorima, nacionalno se izjašnjava kao Srbin. Pozornost na sebe skreće 1970, kada piše Islamsku deklaraciju u kojoj, između ostalog, zapisuje: "...Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine islamski poredak se svodi samo na vlast i može se pretvoriti u nasilje." Zbog takvog pisanja proglašen je nacionalistom koji zagovara etnički čistu Bosnu i Hercegovinu, te je osuđen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem dvaju pravnika - Koste Čavoškog i Vladimira Šeksa - odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odslužio u Foči, usavršivši u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pušten 1988.
Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpašića odlazi u Zürich (Švicarska), ali će se vratiti kasnije u Jugoslaviju i 1989. osnovati Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka neće dugo opstati će će u svibnju 1990. osnovati Stranku demokratske akcije (SDA). Na osnivačkoj skupštini ove stranke ,u Sarajevu 26. svibnja 1990., Izetbegović poručuje pobornicima zakona o zabrani osnivanja nacionalni stranaka da oni najčešće potežu argument da će se bez njih naordi u Bosni potući i uhvatiti za vratove. "Obavještavamo ih da se nemamo namjeru tuči i da nas prestanu braniti jedne od drugih..." Nakon prvih višestranačkih izbora ulazi u Predsjednišvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjedništva. Za predsjednika ga je predložio Fikret Abdić, koji je među Muslimanima dobio najviše glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podržao Nikola Koljević iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje građane tvrdnjama da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć, već tek manji incidenti. Istovremeno poziva novake iz Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA (Jugoslavenska narodna armija). U ožujku 1992. u Bosni i Hercegovini je održan referendum za nezavisnost BiH kada je većina Muslimana i Hrvata glasovala za nezavisnost BiH, dok je većina Srba bojkotirala glasovanje. Izetbegovićeva vlada objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Kao odgovor na to bosanski Srbi proglasili su vlastitu državu - Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu (kasnije tzv. Republiku Srpsku). U travnju 1992. počinje rat u Bosni i Hercegovini te se ponavlja scenarij već viđen u Hrvatskoj - srpski nacionalisti zauzimaju dijelove BiH proglašavajući ih autonomnim područjima (tzv. SAO - Srpske autonomne oblasti).
Po povratku s konferencje u Lisabonu (Portugal) 1992. u sarajevskoj zračnoj luci zarobljava ga general Đurđević, tražeći da se iz obruča u centru grada pusti general Kukanjac sa svojom vojskom. Srećom po Izetbegovića dolazi do sporazuma zavađenih strana te Kukanjc izlazi iz Sarajeva sa svojim postrojbama, a Izetbegović biva pušten. U studenome 1995. s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem potpisuje mirovni sporazum u Daytonu (Ohio). Tim ugovorom 51 % teritorija Bosne i Hercegovine pripalo je muslimansko-hrvatskoj federaciji, a ostatak srpskom entitetu. Sukladno tom ugovoru multinacionale vojne snage (IFOR) predvođene NATO paktom raspoređene su diljem BiH. Time je okončan četverogodišnji ratni sukob. Politički protivnici Aliji Izetbegoviću predbacivali su preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano loš odabir kadrova i kolebljivost. Oni oštriji prigovarali su mu da od Bosne pravi klasični begovat. Ono što je činjenica jeste da dočim je postao predsjednikom Predsjedništva BiH sina Bakira postavio je na mjesto direktora za izgradnju grada, a kćerku Sabinu naprije za osobnu prevoditeljicu, potom tajnicu, a naposljetku i za šeficu ureda. Neki su mu zamjerli i što je njegova supruga tijekom rata kao izbjeglica boravila u Turskoj, a kćerka je jedno vrijeme boravila na Braču. "Mi smo na neki način i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo europski narod - mi razumijemo dileme Zapada", teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Deklarativno se nikada nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, ali unatoč tome njegov utjecaj nikada se nije uspio proširio izvan bošnjačkog naroda. Za razliku od druga dva potpisnika Daytonskog sporazuma Izetbegović se 14. listopada 2000. povukao iz politike otišavši u mirovinu i napuštajući mjesto predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Preminuo je 19. listopada 2003. u Sarajevu.