Hrvatski političar i revolucionar, rođen 31. listopada 1825. u Zagrebu. Bogoštovlje je studirao u Senju i Pešti, ali ubrzo prelazi na pravo i diplomira 1847. Svojim državnopravnim spisima i saborskim govorima uz Antu Starčevića polaže temelje pravaške politike. Kada je nakon ukidanja feudalizma građanska klasa iznevjerila narodnu borbu za slobodu i povela politiku kompromisa pa i otvorenog služenja tuđinskim porobljivačima Hrvatske, Kvaternik je sa Starčevićem stao na stranu naroda i stvorio narodni pokret protiv Austrije i Mađarske te mu dao ideologiju i borbenu političku organizaciju Stranku prava.
Ta je stranka, u doba svog najvećeg uspona, osamdesetih godina XIX. stoljeća okupila oko sebe većinu hrvatskog naroda i postala predstavnica narodne volje za slobodnim i samostalnim nacionalno-političkim životom Hrvata. Kao mladić Kvaternik sudjeluje u hrvatskom narodnom pokretu 1848. Tada na vlastitoj koži osjeća teror Bachove vladavine nad Hrvatskom - izvrgnut je šikaniranjima i 1857. oduzeto mu je pravo obnašanja odvjetničkog posla. Naredne godine (1858.) odlazi u izbjeglištvo. Vjerujući kako se Hrvatska ne može osloboditi bez pomoći neke strane države odlazi u Rusiju, prima rusko državljanstvo i svim silama radi na pridobivanju ruske vlade za svoje ideje. Kada u tome ne uspijeva, razoračan se distancira ne samo Rusije, nego i od slavenstva. Nova velika nada postala mu je Francuska, a kada mu se i ta nada izjalovila pokušao je kod pape potražiti pomoć. Međutim u Vatikanu mu je savjetovano da se izmiri s Austrijom. Iznevjeren potražio je tada pomoć kod Talijana, a potom se rotio i s Kossuthovim emigrantima. U Hrvatsku se vraća 1860.
Uporno i odlučno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske učinili su Kvaternika najpopularnijim političarem u Hrvatskoj, tako da je 1861. izabran za zastupnika u Hrvatski sabor. Schmerlin- Mažuranićeva vlada 1862. osudila ga je zbog njegovih "Političkih razmatranja" na zatvor i ponovni izgon iz Hrvatske. U tom progonstvu ostaje do kraja 1865., kada se vraća da odmah po povratku bude još jednom protjeran iz Hrvatske. Boravak u domovini dopušten mu je tek u srpnju 1867., nakon amnestije, objavljenje povodom krunidbe Franje Josipa. Težak položaj porobljene Hrvatske i neprestana razočaranja odvela su ga u misticizam. Usprkos svom vjerskom misticizmu bio je nepomirljiv antiklerikalac, zahtijevajući da se svećenstvo isključi iz politike i čak da mu se oduzme pravo glasa na izborima. Kada su mu, na samom početku sedamdesetih godina XIX. stoljeća sve nade propale on se laća posljednjeg preostalog sredstva - podiže narodni ustanak protiv Austrije i Mađarske i na čelu Rakovičke bune gine 9. listopada 1871. godine..
Bunu podiže 8. listopada 1871. u selu Broćancu, odakle je prenešena u Rakovicu (mjesto nedaleko Plitvičkih jezera) te je po njoj i dobila ime. Kvaternik je svoj plan o podizanju ustanka za puno oslobođenje od Austrije počeo kovati već 1859. O pripremanju zajedničkog talijansko-mađarsko-hrvatskog ustanka protiv Austrije on je bezuspješno vodio pregovore u periodu od 1863. do 1865. U jesen 1871. odlučio je podići ustanak vlastitim snagama. Svojom odlukom da podigne ustanak slijedio je primjer svih hrvatskih političara koji su bili pobornici nacionalnog oslobođenja revolucionarnim putem: Ignjat Martinović, Ivan Kukuljević-Sakcinski i Ante Starčević. U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića, u zadnjoj je fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug svojih najbližih drugova. Među njima su bili: Ante Rakijaš (Kvaternikov zavjerenički drug već od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškog glasila Hrvatska), Petar Vrdoljak (glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Čuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici). Planirano je da se ukoliko ustanak uspije formira vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako buna bude ugušena stradat će samo oni i tako sačuvati stranku. Zavjerenici su se 7. listopada 1871. sakupili u selu Broćancu i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom.
Sutradan, 8. listopada planula je buna. Kvaternik je sa 200 naoružanih graničara i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo ka Rakovici koja je bila određena za sjedište vlade. Uz bunu su odmah pristala sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. Zanimljivo je spomenuti da su u buni sudjelovali i Srbi iz navedenih mjesta boreći se tako za nezavisnu Hrvatsku. Istog tog 8. listopada Hrvatska narodna vlada izdala je proglas u kojem kaže: "Sve žive sile naroda upravljenje su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog ropstva". U proglasu se također deklarira: jednakost pred zakonom; potpuna općinska samouprava; ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija; te da svećenici obaju vjeroispovjedi imadu narod poučiti u ljubavi i slozi. Istog dana upućen je Rakijaš sa 300 vojnika da pobuni Drežnicu, ali se neobavljena posla vratio u Rakovicu. Odatle su ustanici na čelu s Kvaternikom 9. listopada krenuli u Plaški. Saznavši o akciji i o kretanju ustanika opkolila ih je austrijska vojska.
Glavne vođe pobune: Kvaternik, Bach, Rakijaš i jedan od braće Čuić poginuli su pri pokušaju proboja do turske granice. Spasio se samo Rade Čuić i prebjegao u Srbiju. Time je buna ugušena. Usprkos neuspjeloj pobuni Kvaternik je svojom smrću za slobodu Hrvatske izvršio presudan utjecaj na daljni razvoj i Stranke prava i opće hrvatske narodne borbe protiv Austrije i Mađarske. Od bjesomučnih napada hrvatskog i srbijanskog natražnjačkog tiska najodlučnije je uzeo u obranu Kvaternika i Stranku prava Svetozar Marković u svome listu Radenik u kojem između ostalog kaže: "... to je zaista najsvetija, najnaprednija i najkuražnija stranka u Hrvatskoj... Njihov cijeli javni rad, kao i njihova posljednja borba i smrt, pokazuju da su to bili ljudi najčestitijih građana Hrvatske", u broju od 16. listopada 1871. godine. Te ponovo u broju od 2. prosinca iste godine: "Kada se jedan narod nalazi pod pritiskom nasilnika... onda nema drugog puta da se narod oslobodi nego: revolucija; a odjelite bune spremaju revoluciju bolje no išta drugo". U spomen na Eugena Kvaternika hrvatski književnik A. G. Matoš napisao je djelo "Epitaf bez trofeja".