Gottfried Wilhelm Leibniz rodio se 1. srpnja 1646. u Leipzigu potkraj dugog perioda nemira i ratova. Otud izgleda i njegovo ime Gottfried (Bogomir). Već kao dječak pokazuje izuzetne lingvističke sposobnosti - u 19 godini vlada latinskim jezikom tako da piše stihove. Nakon latinskog naučio je i starogrčki te je mogao u originalu čitati klasike, naročito Aristotela. Vladao je i francuskim koji je bio treći jezik na kome je objavljivao svoje rasprave (njemački, latinski i francuski). Sam Leibniz isticao je svoje slavensko podrijetlo, potpisujući se naizmjenično s Leibnitz i Leibniz. Prvotno njegovo prezime bijaše Lubnics. Leibniz je govorio da je slavenskog porijekla i francuskog obrazovanja. Njegovim duhom upravljao je osjećaj nadnacionalnosti koji će se kasnije rezultirati idejom o univerzalnom jeziku za koji ne treba nikakav rječnik. Od ranih godina bio je izuzetno radoznao duh, savršeni autodidakt. Ne samo da je sam naučio latinski i grčki nego je potpuno samoinicijativno još kao dječak na sveučilištu u Leipzigu slušao predavanja poznatog retoričara i povjesničara filozofije Jackoba Tomazija. Čitao je redom sve što mu je došlo pod ruku, a otac mu je nakon smrti ostavio veliku biblioteku s djelima Galileja, Campanelle, Platona, Aristotela, Hobbesa, Bacona, Descartesa i mnogih drugih velikih umova ranijih epoha.
S 20 godina objavio je svoju poznatu "Dissertatio de arte combinatoria", djelo u kome se nalaze korijeni svim njegovim kasnijim radovima. Već tada se suočio s nerazumijevanjem okoline, i tako će biti dok živi. Njegove ideje mnogima su izgledale maglovite i glupe. Na svu sreću shvatiće ih algebristi novijih vremena. Leibniz je i doktorirao s tezom iz prava. Više nego disertacija ovo će djelo pribaviti Leibnizu ugled i poštovanje, a samim tim i posao. Vrlo brzo upoznao je svog prvu mecenu - Johanna Christiana od Boinburga koji se oduševio idejama vjerskog europskog mira i jedistva te ga uveo u visoko društvo. Tako je 1670. Leibniz mogao dobiti položaj savjetnika Vrhovnog suda elektorata u Mainzu. Tu mu je povjerena reforma i revizija starog Corpus iuris. Tu je, zapravo, bila prva mogućnost slobodnog izbora između sveučilište katedre u Altdorfu, gdje je imao ponudu i diplomatsko-pravne dužnosti koju je izabrao kao mogućnost iskazivanja svog otvorenog karaktera. Leibniz nije bio kabinetski filozof, njega je zanimao život, primjena filozofije u životu i iskušenja koja tu vrebaju čovjeka. Izvršio je veoma temeljitu reviziju pravnog zakonika, dajući usput niz dobrih rješenja za mnoga pravna, diplomatska i politička pitanja. Među ostalim, bavio se pravnim problemima izbora kralja Poljske. Tih je godina napisao toliko spisa da je njegova slava pravnog znalca i izvanrednog filozofa postala međunarodna. Stoga ga šalju u Pariz, na dvor Louisa XIV., moćnog kralja-sunce, čije su snage prijetile njemačkom miru. Mnogo prije Napoleona Leibniz je savjetovao Francuzima da krenu u rat protiv Egipta, protiv nevjernika, i to je bilo njegovo najveće posrnuće u diplomatskoj djelatnosti u kojoj je imao tako malo uspjeha da to danas ne zaslužuje veći komentar. Mirio je mnoge zemlje i vladare, ali nikog nije mogao uvjeriti u potrebu mira. Na tom poslu potrošio je mnogo svog dragocjenog vremena.
U Parizu je upoznao fizičara i matematičara Nizozemca Huigensa (Hajgens), koji ga prvi uvodi u prostrano područje suvremene matematike. Iskrenio se divio Huigensovim rješenjima nekih problemima, prvenstveno fizičkih, poput matematičkog klatna i zamolio ga da podučava matematiku. Tako se Leibniz, u dobi od 27 godina, upoznaje sa znanošću u kojoj će dati tako mnogo i u kojoj će njegov intelekt zablisati punim sjajem. Matematiku je, pored ostalog, priglio i kao mogućnost stvaranja univerzalnog jezika, svođenja svih znanosti na jednu. To su najplodnije godine njegova stvaralaštva. Mnoge rasprave koje je napisao (što na francuskom, što na njemačkom i latinskom jeziku) ostale su rasute po almanasima tadašnjih učenih društava Europe. On sam osnovao je u Berlinu akademiju znanosti, a isto je pokušao i u Petrogradu. Kruna tog rada, rasprava "Nova methodus pro maximis et minimis" objavljena je 1648. u lajpciškom "Acta eroditorum", a 1686. i druga rasprava "De geometria recondita et analysi indivisibilium atque infinitrum". To su prva dva rada o diferencijalom i integralnom računu uopće, pa je razumljivo uzbuđenje koj je nastalo među znanstvenicima kada je 1687. Newton objavio svoje "Principe". Rat je bio na pomolu, za primat u matematici, za ugled nacije. Ne može se prijeći danas preko činjenice da je Leibniz boravio kratko vrijeme u Londonu 1673. gdje se sastao s engleskim matematičarima, kojima je pokazao neke svoje radove. Od Engleza Leibniz je doznao o nekim njihovim radovima. Da li je tada moglo doći do voljnog ili nevoljnog utjecaja to se nikada neće utvrditi. Leibniz nije bio nesklon pozajmicama za koje je smatrao da su normalne, jer ih je kasnije obrađivao na svoj način i dopunjavao. Vračajući se iz Pariza 1676. kako bi stupio u službu vojvode Fridricha od Braunschweig Luneburga, kao savjetnik i knjižničar, Leibniz je posjetio London i Amsterdam. U Amsterdamu se sastao sa Spinozom koji je već bio u sporu s crkvenom Europom. Spinoza je Leibnizu dao jedan prijepis svoje "Etike" ("Ordine Geometrica Demonstrata"), koja ga je sigurno morala oduševiti. Ipak, sasvim neetički, poslije smrti Spinoze Leibniz je mnoge stavove velikog filozofa unio i u svoja etička razmatranja. Nije to bilo obično prihvaćanje nečijeg učenja, nego prisvajanje bez znanja i odobrenja samog tvroca koji je bio mrtav.
Stupivši u službu vojvode Johanna Fridricha, potpuno je prekinuo svoj nezavisni rad, što matematički što teološko-pravnički. To mjesto dalo mu je relativnu sigurnost. Četrdeset godina proveo je u službi obitelji vojvode od Braunschweig Luneburga, istražujući njihovo rodoslovlje od najstarijih vremena. Radio je temeljito, objavio nekoliko tomova dokumenata i tako postavio temelje modernoj povijesnoj znanosti. Njegova povijesna studija "Annales Brunsvicenses" zahvaća prije svega predpovijest njemačkog tla i primitivnih naroda na njemu, a zatim uzroke i uvjete, često neosjetne i neznatne, koji svojim dugim djelovanjem ili gomilanjem imaju velikog učinka. Posao je bio tako obiman da je Leibniz za svog života uspio stići do 1000. godine nove ere. Iako je mnogo pisao malo je objavljivao, ali su njegova neobavljena djela imala velik odjek preko korespondenata. Djelo pisano na francuskom jeziku "Discours de Métaphysique" izazvalo je najveću pozornost i uznemirilo crkvene doktrinarce. Leibniz je nastojao utjecati na ckrvene oce zavađenih luterana i katolika kako bi se ujedinili. Razvio je ogromnu korespondenciju koja sama za sebe predstavlja kapitalno djelo koje bi, objavljeno, obuhvatilo stotinu tomova. Dopisivao se, između ostalih, i s Nicolasom de Malbrancheom (Malbranš), Fouchéom (Fuše), Huigensom, Edmeom Mariotteom (Mariot), Spinozom, Ottom Guerickeom (Gerik) i mnogim drugima.
Vrlo značajno je napomenuti da se u mnogim svojim pravnim raspravama pozivao na prirodni zakon. Pisao je: "Čovjek bi bio sretan kad bi poznavao svoje dobro, jer bi se bez sumnje poslužio da sebi sreću osigura. Znao bi da u srcu svom ima pravilo i osnovu svake vjere i ne bi mogao padati u zablude i predrasude, a da hotimično ne kuje zavjeru protiv sebe samog". Teško je reći kakvo je bilo Leibnizovo shvaćanje vjere. Ne potpuno panteističko, ali veoma blisko panteizmu. Papa je čak zvao Leibniza u Vatikan, za knjižničara, ali pod uvjetom da pristupi katoličanstvu i odrekne se luteranske hereze. Leibniz je ponudu odbio. Ključno djelo koje je Leibniz zamislio trebalo je nositi naziv "Plus ultra". Ono je trebalo obuhvatiti ne samo sve znanosti već je i samo trebalo biti djelatno ukazivanjem na to kako će se znanosti dalje razvijati i kako duh ljudski i same stvari dalje usavršavati da se ostvari najbolja republika, i javna sreća svih ljudi. I to po odjeljcima: "O sadašnjem stanju znanja", "O zlima na kojima ljudi svojom krivicom rade", "O sreći koju treba pribaviti ljudima", "O vještini pronalaženja", "O sintezi ili vještini kombiniranja", "O analizi", zatim o svim znanostima redom, općoj matematici, aritmetici, algebri, geometriji, optici, dinamici ili uzroku kretanja ili uzroku i efektui potenciji i aktu, mehanici, fizici, astrnomiji, metereologiji, zemljopisu, botanici, zoologiji, medicini, psihologiji, politici, ekonomiji, sve do javnog prava. Svoje djelo Leibniz je htio potpisati pseudonimom Wilhelmus Pacidius, što će reći Wilhelm Pacidi, gdje se riječ Pacidi korjenjuje u Leibnizovo ime, u Mir. Taj mir bijaše Leibnizov životni san. Preminuo je 14. studenog 1716. u Hannoveru. Zaboravljenog od svih, na groblje ga je ispratio samo njegov osobni tajnik.