Njemački teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije. Njegova vjerska reformacija duboko je utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezičke prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od važnih figura europske povijesti. Rođen je 10. studenog 1483. u mjestu Eisleben. Osnovno i srednje obrazovanje stjecao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. U dobi od 17 godina (1501.) upisuje se na sveučilište u Erfurtu. Njegov otac Hans Luther, porijeklom iz seljačke obitelji, bio je rudar u rudniku bakra u podrčju Mansfelda.
Namjeravao je studirati pravo, što je bila i očeva želja, ali u ljeto 1505. napušta studij, prodaje knjige i pristupa augustinskom redu u Erfurtu. Ta je odluka iznenadila njegove prijatelje i zgrozila njegova oca. Kasnije će taj svoj potez objašnjavati rekacijom na neke događaje iz svog života koji su ga učinili svjesnim prolaznosti života. U samostanu je promatrao pravila koja se nameću novacima ali nije našao vlastiti mir kako je očekivao. Ipak 1507. je zaređen, a nešto kasnije ponuđeno mu je da studira teologiju kako bi postao profesor u nekom od novoosnovanih sveučilišta koje su utemeljili redovnici. U službu Johanna von Staupitza, vice-generala augustinskog reda, na novom sveučilištu u Wittenbergu (osnovano 1502.) stupa 1508. godine. Teologiju je diplomirao već naredne godine (1509.) i vratio se u Erfurt gdje boravi do 1511.
U studenome 1510., zbog poslova svoga reda, posjetio je Rim gdje je obnašao dužnosti uobičajene za svećenika-gosta. Tu je bio šokiran raskošnim i razuzdanim životom rimskog svećenstva. Godinu dana kasnije (1511.) postaje profesorom biblijske egzegeze u Wittenbergu. Iako još uvijek nesiguran u vlastiti spas postao je aktivni propovjednik, učitelj i administrator. Negdje u vrijeme proučavanja Novog Zavjeta u pripremama za svoja predavanja počeo je vjerovati kako kršćani nisu spašeni zahvaljujući vlastitim naporima već darom božje slave, koju oni prihvaćaju u vjeri. U to vrijeme razgranalo se trgovanjem indulgencijama (oprostima). Duboko ogorčen takvim načinom davanja oprosta 31. listopada 1517. na vrata crkve u Wittenbergu izvjesio je na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Sam Luther kasnije ovaj događaj niti jednom riječju nije spomenuo ni u jednom svom djelu iako je tim događajem obilježen početak vjerske reformacije. Proglas je izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na njemački jezik (izvorno ga je Luther napisao na latinskom jeziku) te proširen diljem Njemačke. Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim i na čitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. Unatoč nalogu pape (1518.) da se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom Cajetanom, ostao je čvrsto pri svojim tezama.
Kada je 1920. papa osudio njegovo učenje Luther mu je odgovorio s tri spisa (An den christlichen Adel deutscher Nation; Von der babylonischen Gefangenschalf der Kirche i Von der Freiheit eines Christenmensehen) u kojima je iznio vlastite osnovne koncepcije. Prema Lutheru spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu iskupljenja, a ne dobra djela koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego Sveto pismo; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam Bog. U svojim istupima težio je i ka jeftinijoj crkvi. Pored stavova koje je zastupao njegovoj popularnosti doprinijela je i njegova vještina govorništva jer je njegovao humorističan, grub i vulgaran stil. Krajem 1520. javno spaljuje papinu bulu, a u siječnju 1521. papa ga je zauzvrat izopćio iz Crkve svojom bulom Decet Romanum Pontificem. Car Karlo V, kao izvršitelj papinske ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms (u travnju 1521.) kako bi tu Luther opozvao svoje učenje. Luther se pojavio na saboru ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona iz države (Reichsascht). Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu Wartburg. U Wartburgu počinje prevoditi Novi zavjet s originalnog grčkog na njemački jezik, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. U to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati te on sve više zalaže za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem Reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.
Vjenčao se 1525. Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom. Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala važan oslonac u životu. Na vjerskom planu međutim doživljavao je sukobe i unutar svoga pokreta te se tako razišao s revolucionarnim Münzerom, kao i sa drugim velikim reformatorima svoga vremena - Erazmom Roterdamskim i Zwinglijem. Oštro je istupio i protiv anabaptista tražeći za njih progon i smrtnu kaznu. Njegov vjerni pristaša bio je Melanchthon koji je bio njegov zastupnik na saboru u Augusburgu 1530., a na koji Luther nije mogao doći jer je prognan. Godinu dana ranije (1529.) objavio je svoju najpopularniju knjigu - Mali katekizam, u kojoj objašnjava teologiju evangeličke reformacije jednostavnim i slikovitim jezikom. Stari Zavjet s originalnog hebrejskog jezika na njemački prevodi 1532, a iste je godine djelo i objavljeno. U međuvremenu njegov se utjecaj raširio diljem sjeverne i istočne Europe. Razlog tome bio je taj što je branio nezavisnosti vladara od crkvenog nadleštva (kasnije će taj njegov stav biti intepretiran na načine suprotne njegovoj prvotnoj namjeri). Kada je 1525. planuo Seljački ustanak u krajevima gdje su kneževi i plemići bili mahom katolici Luther je pokušao posredovati svojim autoritetom. Međutim kada je ustanak zahvatio i protestantska područja izrazito oštro je istupio protiv ustanika i čak pozivao da pobunjenike treba "daviti, klati, tajno i javno, tko gdje može, kao što se bijesni psi moraju ubijati".
Do 1537. njegovo je zdravlje bilo ozbiljno načeto. Istovremeno sve ga više zabrinjava preporod painskog utjecaja, kao i oni potezi koje je on smatrao pokušajem Židova da iskoriste konfuziju među kršćanima i ponovo otvore pitanje Isusova poslanstva. Smatrajući i sebe odgovornim za nastalu situaciju napisao je oštru polemiku protiv Židova, kao i polemike protiv papinstva i radikalnog krila reformista - anabaptista. U zimu 1546. zamoljen je da razriješi spor između dva mlada grofa koja su vladala u području Mansfelda, gdje se rodio. Iako star i bolestan, krenuo je na put, razriješio spor i umro 18. veljače 1546. u Eislebenu.