Srbijanska političarka i supruga Slobodana Miloševića. Rođena je 10. srpnja 1942. godine. Osnovnu je školu završila u Požarevcu. Mirjana, u mladosti zvana Baca, ljubav je Miloševićeva života, žena s kojom se vezao za gimnazijskih dana (upoznali su se u komunističkoj omladinskoj organizaciji), s kojom je proveo cijeli život i koja ga je očito usmjerila ka komunizmu. Za njega će se kasnije udati i imati dvoje djece (Marija i Marko). Mirjana Marković dijete je revolucionara Mome Markovića, jednog od najznačajnijih srbijanskih komunista i revolucionara te Vere Miletić. Obitelj Vere Miletić bila je komunistička te je više članova njezine obitelji završilo u partizanima. Najpoznatija među njima je njezina sestrična Davorjanka Paunović, jedna od Titovih ljubavi. Prema nekima i njegova najveća ljubav.
Vera se zaljubila u osam godina starijeg Markovića koji je u partizanskoj odori na nju ostavio veliki dojam. Stupili su u intimne odnose, a on je, baš kako joj je obećao (a to je i bio običaj u ono vrijeme među članovima komunističke stranke) zatražio od stranke dopuštenje da s njom stupi u brak. Desetog srpnja 1942. Vera u partizanima, u šumi, rodila djevojčicu koja je dobila ime Mirjana. Petnaest mjeseci kasnije, (5. listopada 1943.) Veru su u Beogradu uhitili agenti specijalne policije. Skrila se u jedno sklonište ispod poda kada su došli agenti. Nisu je pronašli ni nakon dva pretresa, ali su ostavili četiri agenta u stanu, što Vera nije znala te je podigla poklopac skloništa i tako su je otkrili. Ondašnji beogradski režimski list Novo doba o ovome je događaju pisao: "Ispod praga koji je razdvajao dvije prostorije organi policije pronašli su ugrađeno sklonište. Tako je došlo do hvatanja jednog od glavnih organizatora partizanskih akcija (...) U tom skloništu je svu prazninu ispunjavala jedna zgrčena ženska prilika, pored koje je ležala velika kožna torba, u kojoj je bila arhiva Pokrajinskog komiteta Komunističke stranke za Srbiju (...) Ženska je bila Vera Miletićeva, studentkinja filozofije, poznata vlastima još iz predratnog komunističkog rada (...) djelovala je u kraju požarevačkom. Ona je bila i druga vanbračna žena Mome Markovića, političkog komesara partizanskog odreda..."
Što se kasnije događalo nije sasvim jasno. Ona je strašno mučena, a potom strijeljana. Prema jednoj verziji priče Vera se pod mukama na policiji slomila i izdala mnoge članove komunističke stranke. To je dugo bila službena partijska verzija njezine sudbine. U svom referatu na Petom kongresu Komunističke partije Jugoslavije (srpanj 1948.) prvom poslijeratnom kongresu, na kojem su se davale ocjene političkih zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata, drugi čovjek stranke Aleksandar Ranković, podnio je referat u kojem je spomenuo i Veru Miletić: "Nasuprot tim mnogobrojnim primerima herojizma, samopožrtvovanja i junaštva, treba pomenuti i slučajeve kukavičkog, izdajničkog i provokatorskog držanja pojedinaca kao što su Ratko Mitrović, Vasilije Buha, Vera Miletić i Andrija Hebrang, koji su - kapitulirajući pred neprijateljem radi spašavanja svog kukavičkog života - izdali stvar Partije i naroda i postali oruđe okupatora i klasnog neprijatelja." U raznim knjigama o ilegalnom partijskom radu u Beogradu za Drugog svjetskog rata kasnije se Vera Miletić redovito spominjala kao izdajnik. Pojavljivale su se priče o tome kako nije strijeljana, nego je uz pomoć srbijanskih policijskih šefova Dragija Jovanovića i Božidara Bećarevića pobjegla u Mađarsku i zatim se sklonila u Švicarsku. Po drugoj verziji ona je s četnicima pobjegla u Austriju i prebacila se u Kanadu te nastavila živjeti u Torontu.
Nakon što je Slobodan Milošević postao lider Srbije narastao je interes i za njegovu suprugu. Uskoro je u Beogradu objavljena knjiga Đurice Labovića Tajna enigme Vere Miletić, u kojoj su skupljena brojna svjedočanstva i objavljeni razni dokumenti. Knjiga je trebala dokazati da Vera, iako je strašno mučena, nije bila partijski izdajnik te da je policiji ispričala samo ono što je policija već znala i da je sukladno tome tragična figura partizanske borbe. Autor je našao i svjedoke njezina odvođenja iz zatvora na Banjici na strijeljanje, pa citira svjedočenje Teodore Ivanišević: "Vera Miletić ležala je do mene (u zatvoru - op.p.) na Banjici i kada je trebala biti streljana, ona je toliko drhtala (...) Ležala je pored mene i sjećam se da mi je govorila: 'Sve je lijepo (...) Rusi napreduju i znam da će Jugoslavija biti oslobođena (...) Samo da mi je da dođem do drugova, da bih im mogla objasniti sve što se zbilo (...) Ja nisam kriva (...) Sigurno nisam...' I u tome je došao stražar, otvorio vrata i viknuo: 'Vera Miletić!' Ona je počela strašno drhtati, a ja sam joj prišla i dodala joj moje nanule."
Pronađen je i dokument iz 1959. o ekshumaciji masovne grobnice u Jajincima, kada je Branka, sestra Vere Miletić, identificirala njezin leš. Kada je Vera uhićena Moma Marković, otac tada jednogodišnje Mirjane, već je bio komesar srbijanskog Glavnog štaba partizanskih snaga. Za djevojčicu su se stoga brinuli djed i baka, roditelji nastradale Vere. Djed i baka su se i nakon rata nastavili su se brinuti za unuku jer je otac nakon pobjede komunista i osvajanja vlasti bio zaokupljen partijskim i državnim poslovima. Mirjana je oca viđala ponajviše preko ljetnih školskih praznika. Neposredno nakon rata bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji, član Centralnog komiteta i drugih najviših komunističkih tijela vlasti. Njegova karijera ipak nije bilo tako briljantna kako se moglo očekivati. Već pedesetih godina izguran je iz vrha vlasti, te je izgubio i na utjecaju. Za razliku od njegovog brata Draže Markovića, koji će se uspinjati na vlasti i sedamdesetih godina postati najmoćniji čovjek Srbije. Kako je već to bila tradicija u obitelji i Mirjana je rano postala komunistkinja. Mrtva majka bila joj je idol, a često se služila i njezinim konspirativnim imenom Mira. Stalno je pokazivala svoju trajnu vezu s majkom jednom neobičnom gestom - u kosi je nosila cvijet. U jednom novinskom intervjuu ona je objasnila razloge zašto nosi cvijet u kosi. Na jednoj davno snimljenoj fotografiji njezina je majka imala takav cvijet u kosi te je ona odlučila i sama nositi takav cvijet u kosi.
Za vrijeme Miloševićeva režima bila je profesorica sociologije na Prirodno-matematičkom fakultetu beogradskog sveučilišta. Sociologiju je također predavala kao redovita profesorica na Američko-francuskom fakultetu za menadžment u Beogradu kao i na beogradskom fakultetu za međunarodni menadžment. Redoviti je član Ruske akademije drušvenih znanosti te gostujući profesor moskovskog državnog sveučilišta Lomonosov i počasna profesorica Sveučilišta Lomonosov u Moskvi. Obnašala je i dužnost direktorice Međunarodnog centra za sociopolitička istraživanja slavenskih zemalja ruske akademije društvenih znanosti te bila urednik tri Rusko-srbijanska časopisa. Objavila je oko stotinu radova iz područja teorijske sociologije, a autorica je i dva udžbenika iste tematike.
Jedan je od osnivača (1194.) i prva predsjednica politička stranke nazvane Jugoslavenska ljevica (JUL). Do listopada 2000. ova je stranka bila glavni koalicijski patrner Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije (SPS). Nakon sloma Miloševićeva režima bježi iz Srbije (veljača 2003.) u Rusiji, a srbijanske vlasti za njom raspisuju tjeralicu jer se nije pojavila na sudu kako bi se suočila s optužbama za zloporabu položaja. Sumnjiči ju se da je koristila svoj utjecaj za neovlašenu raspodjelu stanova srbijanske vlade, od kojih je jedan dodijeljen dadilji njezina unuka. Policija Markovićku sumnjiči i za sudjelovanju u ubojstvu bivšeg čelnika srbijanskih komunista (i Miloševićevg kuma) Ivana Stambolića u ljeto 2000. U prosincu 2006. srbijanski sud osumnjičio ju je i za ubojstvo oporbenog novinara Slavka Ćuruvije. Dio oporbe sumnjiči je i za ubojstvo četiri člana oprobene stranke SPO.