Talijanski diktator, državnik i političar rođen 29. srpnja 1883. u malenom selu Varano di Costa, u okrugu Predappio, u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna i ujedno jednom od najsiromašnijih talijanskih krajeva toga doba. Majka Rosa (rođ. Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Otac Allesandro bio je kovač i predani socijalist. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), ali nijedno od djece nije dugo živjelo. Za vrijeme školskih dana bio je povučeno dijete. Nikada nije plakao i rijetko se smijao niti je puno pričao. Radije je sjedio u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom djecom. Uživao je u poeziji i glazbi. Posebice je volio violinu.
Kao i otac bio je nagle naravi. U razredu je uvijek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dvije škole. Od rane mladosti bio je okružen utjecajima anarhizma, socijalizma i drugih sličnih političkih opcija. Nakon završenog školovanja (1901.) dobio je zvanje nastavnika i jedno je vrijeme predavao u osnovnoj školi sukobljavajući se s ravnateljem škole. Benito je smatrao kako su udžbenici loši te da zbog toga ne može učenike zainteresirati za školu. Tijekom tog vremena imao je burnu ljubavnu vezu s udanom ženom koju je u svađi ubo nožem u ruku. Kada je nastava u ljeto završila Benitu nije produžen ugovor o radu. Nakon ove epizode Benito će započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalist.
U švicarsku odlazi 1902. gdje jedno vrijeme radi kao zidar. U to vrijeme proučava ideje Nietzschea, sociologa Pareta i sindikalista Sorela (koji se zalaže za dokidanje liberalne demokracije i kapitalizma silom). Kasnije potpadai pod utjecaj ideja Charlesa Péguya i Huberta Lagardellea. Za vrijeme boravka u švicarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista Borba klasa propagirao socijalističke ideje. U svojim tekstovima kritizira tadašnje društvo i poziva na promjene, a jednom će napisati kako kraljeve valja svrgnuti. Svoj će glas dignuti i protiv Rimokatoličke crkve smatrajući kako svećenici i biskupi stoje na putu pravde i reformi.U švicarskoj će na koncu biti uhićen i zbog skitnje protjeran iz zemlje.
U austrijskom gradu Trentu (1908.) napisao je novelu Kardinalova ljubavnica, a dvije godine kasnije (1910.) postao je sekretar mjesne Socijalističke stranke u Froliju. Iste se godine vjenčava s Rachele Guidi s kojom će imati petero djece. Vezi se protivila Rachelina majka koja mu je pri jednom njegovom posjetu zaprijetila da će ga prijaviti policiji ukoliko ne prekine vezu s Rachele. Mussolini je napustio Rachelin dom i ubrzo se vratio s pištoljem vičući: "Sada je moj red da ja vas upozorim. Vidite li ovaj pištolj gospođo Guidi? U njemu ima šest metaka. Ako me Rachele odbije jedan je metak namijenjen njoj, a pet meni." Dvije minute kasnije Rachele i Benito bili su zaručeni.
Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj zatvoren je zbog pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriot. Već u srpnju 1912. izabran je za direktora Socijalističke stranke, a u prosincu preuzima uredničko mjesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje najutjecajniji vođa talijanskog socijalizma. U to doba je vjerovao da se proleterijat mora ujediniti u "jedan moćan snop (tal. fascio), spreman da zgrabi vlast". U studenome 1914. počeo je objavljivati nove novine Il Popolo d'Italia i utemeljio je grupu Fasci d'Azione Rivoluzionaria. Početkom 1. svjetskog rata protivi se ulasku Italije u rat. No, dva mjeseca nakon početka rata mijenja svoj stav i zalaže se za ulazak Italije u sukob. Zbog takvog stava izbačen je iz Socijalističke stranke. Po izbijanju svjetskog rata napušta list Borba klasa i počinje objavljivati Talijanski narod, preko kojeg se zalaže za sudjelovanje Italije u ratu na strani Saveznika. Aktivno pomaže D'Annunzija u kampanji za pripajanje Rijeke Italiji i s njim osniva organizaciju nazvanu Borbeni fašistički odredi. Ta će organizacija biti začetnik buduće fašističke stranke. U svibnju 1915. Italija ulazi u rat, a u rujnu iste godine Mussolini biva unovačen i poslan u rovove na talijansko-austrijskoj fronti. Uskoro nakon novačenja ranjen je kada se minbacač koji je opsluživao pregrijao i ekslpodirao. Nakon ranjavanja je razvojačen.
U ožujku 1919. s drugim mladnim ratnim veteranima Mussolini osniva Fasci de Combattimento čime fašizam postaje organizirani politički pokret. Novonastali pokret ime dobiva po snopu (tal. fasce), starom rimskom simbolu discipline. Pokret je od začetka nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički, a najveću potporu dobiva iz donjih slojeva srednje klase. U travnju 1919. fašisti napadaju socijaliste na njihovom skupu u Milanu. Snage reda uhićuje Mussolinija zajedno s još stotitinjak ljudi zbog ilegalno posjedovanja oružja. Naredni dan svi su pušteni iz zatvora. Izgredi naliko ovome nastavljaju se, ali se policija i vojska više ne miješanju u sukobe. Uvidjevši da snage reda neće poduzeti ništa kako bi spriječile sukobe fašisti osnivaju Fašistiku miliciju koja se sastoji od oružanih odreda, ubilačkih timova i tajne policije kako bi i dalje provocirali sukobe. Potporu Mussoliniju sada pruža skupina industrijalaca i zemljoposjednika, a on kao protuuslugu odobrava štrajkolomstvo i odriče se revolucionarne promidžbe. Ipak se ne odriče demokratih metoda dolaska na vlast te na izborima 1919. pokušava postati zastupnik u parlamentu, ali bez uspjeha. To će mu poći za rukom dvije godine kasnije (1921.). Shativši da demokratskim načinom neće osvojiti vlast u listopadu 1922. na kongresu stranke u Napolju fašisti organiziraju pohod na Rim u kojem sudjeluje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji kralj Vittorio Emanuele III povjerava Mussoliniju mandat za sastavljanje vlade (28. listopada 1922.) te on postaje predsjednik vlade. Tada počinje Mussolinijeva fašistička diktatura za koju je bio karakterističan strahovit teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.
U početku Mussoliniju potporu daju i zastupnici Liberalne stranke u talijanskom parlamentu. Uz njihovu pomoć Duce (tal. vođa) uvodi strogu cenzuru i mijenja izborni zakon te prisvaja sve političke ovlasti i radi na uništenju drugih političkih stranaka. Taj proces dovršen je 1926. kada je uveden jednostranački sustav i ukinut parlamentarni sustav. Vješto koristeći apsolutnu kontrolu nad novinstvom postupno gradi legendu o Duceu, čovjeku koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i gospodarske probleme. U različitim vremenskim periodima osobno preuzima vođenje ministarstva unutarnjih poslova, vanjskih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno na čelu više ministarstava, a ujedno je obnašao i dužnost predsjednika vlade. U isto vrijeme vođa je svemoćne Fašističke stranke i naoružane Fašističke milicije. Na taj način uspijeva zadržati moć u vlastitim rukama i spriječiti pojavljivanje bilo kakvog suparnika. Nnovine, radio, obrazovni sustav i filmovi brižno su nadgledani kako bi se stvorio dojam da je fašizam taj koji će u 20. stoljeću zamijeniti liberalizam i demokraciju. U skladu s fašističkom politikom svi učitelji u školama i na sveučilištima morali su prisegnuti da će braniti fašistički režim, a urednike novina imenova je osobno Mussolini. Nadzor nad medijima bio je toliko da se nitko nije mogao baviti novinarstvom ukoliko nije imao pismeno odobrenje Fašističke stranke. Trgovačka društva lišena su bilo kakve neovisnosti i integrirana su u ono što se nazivalo "korporativni sistem". Namjera (nikada nije do kraja dovršena) je bila sve Talijane učlaniti u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada. U počecima svoje vlasti, ulagujući se svojim finacijerima, Mussolini je brojne industrije prebacivao iz javnog u privatno vlasništvo. Predomišlja se 1930. te ide u drugu krajnost stavljajući industriju pod strogu vladinu kontrolu i pokušavajući učiniti Italiju samodostatnom u gospodarskom smislu. Ovakva gospodarska politika dovela je do prvih loših rezultata u teškoj industriji koja nije imala dovoljno sirovina za rad. U vanjskoj politici od miroljubivog antiimperijaliste postaje ekstremno agresivan nacionalist (rani primjer toga je bombardiranje Corfa 1923.). U skladu s takvom politikom uspostavlja kvislinški režim u Albaniji i osvaja Libiju. To je bilo u skladu s njegovom idejom da od Sredozemlja učini "mare nostrum" (tal. naše more), a u okviru te ideje težio je priključiti što veći dio hrvatske obale Italiji. Uspijeva i nešto što njegovim prethodnicima nije jer s Vatikanom (1929.) potpisuje konkordat kojim je Rimokatolička crkva konačno priznala talijansku državu. Iako je kasnije bio Hitlerov saveznik 1935. na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti antihitlerovsku frontu u cilju obrane nezavisnosti Austrije. Istovremenu (1935.-1936.) ratuje protiv Abesinije (Etiopije). Kako je to bilo u supronosti s načelima Lige naroda traži saveznika u nacističkoj Njemačkoj koja je 1933. istupila iz Lige naroda. Zategnute odnose s Francuskom i Velikom Britanijom dodatno pogoršava tijekom španjolskog građanskog rata (1936.-1939.) kada intervenira na strani generala Franca. Potporu mu pruža Njemačka koja i sama pomaže Franca, a Mussolini je kao rezultat te svoje politike morao prihvatiti njemačku aneksiju Austrije (1938.) i komadanje Čehoslovačke (1939.). Na Minhenskoj konfrenciji u rujnu 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi. Svoj savez s Hitlerom potvrdio je u svibnju 1939. kada su sklopili pakt. U tom savezu Mussolini je bio posve potčinjen partner i slijedio je provedbu nacističke polike progonu Židova i stvarajnu apartheida u Talijanskom carstvu.
Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat njegove oružane snage posve su nepripremljene dočekale njemačku invaziju Poljske koja je vodila ka 2. svjetskom ratu. Tada je odlučio ostati nezaraćena strana dok ne bude posve siguran tko će pobijediti. Tek nakon pada Francuske (lipanj 1940.), nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko tjedana, stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u listopadu iste godine svima je pokazala da nije ništa učinio kako bi stvorio učinkovit vojni stroj. Učestali talijanski porazi na svim bojišnicama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju (1943.), okrenuli su većinu njegovih sumišljenika protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat te je utemeljena nova vlada pod predsjedanjem maršala Badoglia. Mussolini je na kraljevu zapovijed uhićen i interniran u jedan hotel na planini Gran Sasso d'Italia, odakle su ga (12. rujna 1943.) oslobodili njemački padobranci i prebacili u sjevernu Italiju. Tu ga je Hitler postavio za šefa marionetske države (Republica di Saló) na sjeveru Italije. U toj tvorevini Mussolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji. Govoreći o novonastaloj tvorevini kazuje: "Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta." Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta i ministra vanjskih poslova grofa Galeazzo Ciana. Za svoje prijašnje političke neuspjehe okrivljuje kralja koji je "iskvario fašizam i zaustavio revoluciju".
U travnju 1945. s napredovanjem Saveznika njemačke se snage povlače iz Italije. Na bijeg se odlučuje i Mussolini koji u rano jutro 27. travnja 1945. Iz vojarne u mjestu Menaggia u blindiraom automobilu s nekolicinom talijanskih fašističkih prvaka praćen njemačkim postrojbama. Nakon dva sata puta u mjestu Musso kolonu dočekuju partizani koji su po cesti prosuli čavle i tako izbušili gume vozilima na početku kolone. Dolazi do pregovora u kojima vođa kolone njemački poručnik Fallmeyer uvjerava partizane kako ne želi voditi borbe već želi samo slobodan prolaz. Zapovjednik partizanski postrojba Davide Barbieri kaže Nijemcima da oni mogu proći, ali ne i Talijani. Nijemci su prenijeli Mussoliniji što su zahtjevi partizana, a on se odbija predati riječima: "To je dijabolično! Ali ja im se neću predati. Moram se izvući po svaku cijenu." Potom ga Nijemci presvlače u uniformu njemačkog vojnika.
Partizani tada još ne znaju da je i Mussolini u zaustavljenoj koloni. Ključnu ulogu u prepoznavanju Mussolinija imao je župnik iz mjesta Musso Enea Mainetti kojemu je pritrčao dječak Fiorenzo Rampoldi rekavši: "Pogledajte ovog njemačkog vojnika. Ne čini li vam se da je to Mussolini?" Župnik se zagledao u Mussolinija i kada se uvjerio da to doista jeste on o svemu je obavijestio zapovjednika partizanske brigade grofa Pier Luigi Bellini della Stella. Zapovjednik je odmah naredio uhićenje. Trenutak uhićenja ovako je opisao njemački poručnik Kisnatt koji je nazočio ovom događaju: "Onog popodneva dok su u Dongu na trgu pregledavali kamione, uspio sam se približiti kamionu u kojem je bio Mussolini. Bio je miran, glavu je držao pognutu dok je automatsku pušku držao na koljenima grčevito je stiskajući s obje ruke. Istodobno sam gledao čovjeka na biciklu koji je dolazio iz pravca Mussa. Bio je jadno odjeven i u njemu sam prepoznao svećenika Mainettija, a za njim su išla dva partizana s otkočenim puškama. Došli su do kamiona u kojem se nalazio Mussolini, a Mainetti im je prstom pokazao na njega. Jedan od partizana otvorio je vrata, povukao Mussolinija za ruku, a on je samo nijemo gledao potpuno odsutan duhom i blijeda lica. Posljednje što sam od njega čuo upućeno meni bilo je: 'Zar ovako, bez ikakve borbe!'"
Zadatak da izvrši smaknuće dobio je pukovnik Valerio (pravim imenom Walter Audisio). Zajedno s pratnjom izveo ih Mussolinija i njegovu ljubavnicu Claru na glavnu cestu i pred vilom Belmonte postavio za streljanje koje je sam izveo. Samo streljanje kasnije će opisati riječima: "Ispalio sam u njega pet metaka, još nije bio mrtav, a Claru je zahvatio četvrti metak. Peti metak mu je presjekao aortu." Dan kasnije oboje su obješeni naglavačke na gradskom trgu. Nakon posthumnog vješanja Mussolini je pokopan na tajnom mjestu, a 1957. njegovi su posmrtni ostaci predani obitelji. Tada je pokopan u obiteljsku grobnicu u rodnom mjestu. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachel s dvojicom sinovima - Vittoriom i Romanom (Romano je kasnije postao poznati talijanski jazz glazbenik) i kćerkom Eddom, udovicom grofa Ciana. Treć sin Bruno poginuo je u avionskoj nesreći.