Srbijanski političar rođen 18. prosinca 1845., šef Radikalne stranke i dugogodišnji predsjednik vlade Srbije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca). Rođen je kao Nikola Pašev u istočnosrbijanskom selu Goljam izvor (danas: Veliki izvor) u okolici Zaječara. Bugarski izvori spominju da je Pašić bio Bugar jer su njegovi roditelji etnički Cincari koji su emigrirali iz Bugarske u Srbiju. Nakon što se njegova majka preudala za srbijanskog pekara Nikola dobiva srbijansko prezime Pašić. Gimnaziju je pohađao u Zaječaru, ali zbog političkih razloga iz Zaječara se selio u više drugih gradova, između ostalih u Negotin i Kragujevac. Na beogradski Tehnički fakultet upisuje se 1866., a dvije godine kasnije (1868.) kao odličnom studentu država mu daje školarinu i šalje ga u Zürich (švicarska) na dalju specijalizaciju gdje je studirao na Politehničkoj školi. Fakultet je uspješno završio, ali je u struci radio svega godinu dana i to na izgradnji željezničke pruge Beč - Budimpešta.
Vjenčao se s Đurđinom Duković, kćerkom bogatog srbijanskog trgovca iz Trsta. Ceremonija vjenčanja održana je u ruskoj crkvi u Firenzi. U tom braku rođeno je troje djece (sin Radomir i kćerke Dara i Pava). Političku je karijeru započeo 1878. kao narodni zastupnik iz Zaječara. U svojim političkim počecima bio je pristalica socijalističke i radiklano-demokratske ideologije Svetozara Markovića snažno podupirući njegov pokret protiv apsolutističke vladavine dinastije Obrenović. U to vrijeme priklanja se i idejama ruskog anarhiste Bakunjina. Kada je 1881. i službeno osnovana Radikalna stranka Pašić postaje prvi predsjednik njezina Glavnog odbora. Nakon izbijanja Timočke bunde (1883.) napušta Srbiju i boravi u Bugarskoj. Tu ostaje i poslije krvavog gušenja bune, a u izočnosti je osuđen na smrt. Nakon abdikacije kralja Milana (1889.) amnestiran je te se vraća u Srbiju i preuzima vodstvo Radikalne stranke. Nakon što je iznova zasjeo na čelo stranke ona se sve više pretvara od seljačke u burožasku stranku. U skladu s tim napušta svoju beskompromisnu borbu protiv režima, stupa u savezu s u narodu omrznutom dvorskom strankom narodnjaka i dolazi na vlast kao gradonačelnik Beograda (30. prosinca 1889.). Na tom će mjestu ostati do 14. siječnja 1891., a šest godina kasnije jedno kraće vrijeme (deset mjeseci) po drugi će puta biti beogradski gradonačelnik.
Na mjesto predsjednika srbijanske vlade prvi će puta zasjesti 11. veljače 1891. Naredne godine (1892.) postaje ministar vanjskih poslova, a u periodu od 1893. do 1894. predstavnik je srbijanske valde u ruskom Petrogradu. Uskoro dolazi do Pašićeva neslaganja s vanjskom politikom Obrenovića i na koncu do političkog razlaza. Nakon neuspjelog Ivanjdanskog atentata na bivšeg kralja Milana (1899.) suđeno mu je te je kažnjen s pet godina zatvora. No, kako je u zatvoru pristao optužiti svoje suradnika iz Glavnog odobra stranke kao antidinatičare puštaju ga iz zatvora. Na osnovu Pašićevi optužbama članova Glavnog odbora oni bivaju osuđeni na smrtnu kaznu, ali ih od izvršenja kazne spašava intervencija Rusije. Zbog ovakvog Pašićevog stava dolazi do trvenja u stranci i on se nakratko povlači iz politike, ali to ne spriječava rascjep Radikalne stranke iz koje istupaju tzv. Samostalci (1902.). Na političku će scenu Pašić stupiti ponovno 1901. poslije ubojstva Aleksandra Obrenovića i povratka dinastije Karađorđević na vlast (1903.) kada će ponovno postati predsjednikom stranke. Predsjednik vlade iznova postaje 27. studenog 1904. i s tri kraća prekida na tom mjestu ostaje do 1918. i nastanka Kraljevine SHS. Po nastanku nove države jedno će vrijeme biti i na mjestu predsjednika vlade novonastale države. Na čelu srbijanske vlade i za vrijeme Prvog svjetskog rata zajedno s regentom Aleksandrom teško se kompromitirao Solunskim procesom (1917.).
Na ujedinjenje svih Južnih Slavena pristao je preko volje samo pod uvjetom da se na sve zemlje izvan Srbije proširi postojeća vlast srbijanske monarhije i dinastije, opravdavajući to svoje hegemonističko ponašanje teorijom da se nova država može bazirati samo na prokušanoj državnosti Srba. Stjecanjem povoljnih vanjskih i unutrašnjih okolnosti (potpora od strane pobjedničkih Antantinih država i savezništvo s kontrarevolucionarnim buržoazijama iz 'prečanskih' krajeva) 1918. pobijedila je Pašićeva koncepcija. U skladu s takvom politkom sudjelovao je u stvaranju Vidovdanskog ustava (1921.) kojim je Kraljevina SHS postala unitarna monarhija. Takvim svojim političkim djelovanjem i zalaganjem postao je jedan od glavnih tvoraca sustava hegemonističke vladavine srbijanske buržoazije i pridonio ozbiljnom narušavanju hrvatsko-srpskih odnosa. Nakon uspjeha komunista na izborima početkom dvadesetih godina 20. stoljeća Pašić je zabranio rad komunističke stranke (21. kolovoza 1921.) proglašavajući ovu stranku kriminalnom skupinom.
Iznevjerivši prvotni radikalno-demokratski program svoje stranke Pašić (znan i po nadimku Baja) je za vrijeme svoje vladavine bezobzirno primjenjivao antidemokratske metode nasilja i korupcije. Ne birajući sredstva glavni cilj njegove politike bio je od tada održati sebe i vlastitu stranku na vlasti bez obzira na interese države i naroda. U vanjskoj politici bezrezevno se orijentirao na Rusiju, a poslije Prvog svjetskog rata (točnije nakon Oktobarske revolucije) na Francusku. U doba njegove političke aktivnosti dogodili su se veoma krupni događaji: obaranje dinastije Obrenović; prevrat u vanjskoj politici Srbije 1903., Balkanski i Prvi svjetski rat, te stvaranje Kraljevine SHS. Neki povjesničari sve su to prikazivali kao rezultat državničkih i političkih sposobnosti Nikole Pašića, dok su drugi rekli: "Njegovo će ime ostati u povijesti više zbog toga što je vezano za velike događaje, nego zato što su ti događaji vezani za njega" (Otokar Keršovani).
Na primanju kod kralja Aleksandra (9. prosinca 1926.) kralj mu je odbio povjeriti novi mandat za sastavljanje vlade. I uz to prigovorio Pašiću zbog sumnjivih poslova njegova sina. Sutradan je Pašić preminuo (10. prosinca 1926.) uslijed moždanog udara. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Kasnih 1980-ih jednom od glavnih beogradskih trgova, Trgu Marxa i Engelsa, promijenjeno je ime u Trg Nikole Pašića. Na istom trgu podignut mu je i spomenik visok 4.2 m.