Erwin Johannes Eugen Romel rođen je 15. studenog 1891. u mjestu Heidenheim (nedaleko Ulma). Podrijetlom je bio iz bogate građanske obitelji. Majka Helena bila je kćerka uglednog regionalnog političara i predsjednika pokrajinske vlade. Otac, također Erwin, bio je profesor matematike i školski ravnatelj. Osim Erwina mlađeg bračni par Rommel imao j još troje djece - prvorođenu kćerku Helenu i dva sina (Karlo i Gerhardt). U djetinjstvu je mladi Rommel često oboljevao te se nije isticao osobitim intelektualnim sposobnostima. Kako u rodnom Heidenhaimu nije postojala osnovna škola roditelji su mladom Erwinu osigurali privatnu poduku. Kada je došlo vrijeme za početak srednjoškolskog obrazovanja roditelji su ga upisali u srednju školu u mjestu Aalen gdje je njegov otac bio ravnatelj. Tijekom školovanja redovito je zaostajao u odnosu na svoje vršnjake te je bio na glasu kao lijen i nemiran. U dobi od 15 godin mladi se Rommel mijenja - pokazuje interes za matematiku, sport i modelarstvo. Sve više interesa pokazuje i za aeronautiku te mu je želja i studirati nešto iz tog područja. Međutim, otac ga savjetuje da se posveti vojnoj karijeri.
Prijavljuje se u vojsku (19. srpnja 1910.) te je dodijeljen 124. vitenberškoj pješačkoj pukovniji. Nakon završetka temeljne obuke premješten je u Gdanjsk (danas u Poljskoj) na specijalisitičku obuku. Tu upoznaje svoju budući suprugu Luciju Mariju Mollin s kojom će se kasnije i vjenčati. Po izbijanju Prvog svjetskog rata njegova postrojba je poslana u borbu te 22. kolovoza 1914. prvi puta (u činu potporučinika) sudjeluje u borbama u okolici francuskog sela Bleida. Rat se zahuktava, borbe ne jenjavaju i u jednoj od tih borba po francuskim šumama prvi je puta ranjen. Zbog tada pokazane hrabrosti i vještine odlikovan je Željeznim križem drugog stupnja. Nakon oporavka u siječnju 1915. vraća se na bojišnicu upravo tamo gdje je i ranjen - u okolicu Aragonske šume u Francuskoj. Nije prošlo dugo i ponovno je ranjen (15. srpnja 1915.). Nakon što su rane nanovo zacijelile promaknut je u poručnika i dodijeljen u novoutemeljnu postrojbu koja se prije uključivanja u borbe obučava u Austriji. Poslije završetka obuke postrojba je poslana na Zapadno bojište, ali tu ne sudjeluje u velikim borbama. U listopadu 1916. postrojba je izmještena u Rumunjsku. Tada Rommel na osnovu prethodnih iskustava osmišljava taktiku uvlačenja iza neprijatljske crte obrane što se pokazuje uspješnim načinom ratovanja. Potom je njegova postrojba premještena u Italiju na planine sjeverno od rijeke Soče. Tu bilježi vojne uspjehe zbog kojih ga njemački car Wilhelm II odlikuje s ordenom Pour le Mérite. Na talijanskoj bojišnici dočekuje kraj rata i poraz Njemačke. Po svršetku rata premješten je u svoju prvotnu postrojbu 124. vitenberšku pješačku pukovniju te promaknut u čin satnika.
U ljeto 1919. premješten je u 32. sigurnosnu satiju smještenu u Friedrichshafenu. U okviru preustroja njemačke vojske prema mirovnom sporazumu broj vojnika je morao biti smanjen s nešto više od 2 milijuna na svega 100 tisuća. Tijekom tog preustroja Rommel je postavljen za zapovjednika 13. pješačke pukovnije u Stuttgartu. Nakon toga živi miran građanski život tijekom kojeg supruga i on puno putuju, a u okviru tih putovanja Rommel posjećuje i mjesta na kojima se borio. Erwin i Lucija postaju i roditelji (1928.) jer se rađa sin Manfred (kasnije političar i gradonačelnik Stuttgarta). Godinu dana kasnije (1929.) postaje instruktor u vojnoj školi u Dresdenu. U to vrijeme piše knjigu Infanterie greift an (Pješaštvo napada) u kojoj će pisati o borbama u 1. svjetskom ratu te svojim doživljajima tijekom rata. Novo promaknuće dobiva 1933. kada mu je dodijeljen čin dopukovnika te preuzima zapovjedništvo nad 3. lovačkim bataljunom. U rujnu 1934. zadužen je za Hitlerovu sigurnost tijekom njegova posjeta gradu Glosaru koji se nalazio u zapovjednom području Rommelove postrojbe. Na mjesto instruktora na ratnoj akademiji u Potsadamu imenovan je 15. listopada 1935. gdje obučava novi naraštaj njemačke vojske. U ljeto 1936. zapovjednik je osiguranja na jednom Hitlerovom putu te će ga po svršetku puta Hitler pohvaliti za organizaciju osiguranja. Naredne godine (1937.) objavljuje svoju knjigu Infanterie greift an koji je pročitao i Hitler te se oduševio i imenovao ga na mjesto zapovjednika Ratne akademije u Wiener Neustadtu.
Na mjestu zapovjednika Ratne akadmije ne ostaje dugo jer je uskoro imenovan zapovjednikom postrojbe koja se brinula za osobnu sigurnost Adolfa Hitlera prilikom njegova posjeta Sudetima i Pragu. U predvečerje Drugog svjetskog rata promaknut je u general-bojnika te je tijekom agresije Njemačke na Poljsku opet odgovoran za sigurnost njemačkog vođe. Zapovjednikom zloglasne 7. oklopne divizijem postaje 1940. Ova postrojba dobila je nadimak Divizija duhova tijekom napada na Francusku. Tjerajući svoje vojnike i strojeve da napredujući bez predaha u šest tjedana uđu 350 km u dubinu francuskog teritorija. Do tada to je bio nezamisljiv poduhvat. Godinu dana kasnije (1941.) u činu general-poručnika zapovjednik je njemačkih snaga u Libiji. No, njegovom napredovanju tu nije kraj jer 21. lipnja 1942. promaknut je u čin feldmaršala postavši tako najmlađi feldmaršal u njemačkoj vojsci. S promaknućem Rommel nije bio oduševljen, komentirao je ovo promaknuće riječima: "Bio bih sretniji da mi je dao još jednu diviziju." Bilo je to priznanje Rommelu što je uspio natjerati britanske trupe na povlačenje u Egipat. Konačni cilj (osvajanje grada Aleksandrije u Egiptu) ipak nije uspio ostvariti. Do tog trena Rommel je bio najopasniji njemački general za Saveznike jer se sa svojim snagama pojavljivo na mjestima na kojem su ga oni najmanje očekivali. To mu je donijeli i ratni nadimak Pustinjska lisica. No, nakon ovog uspjeha Rommelova vojnička karijera kreće nizbrdo.
U sprnju 1942. postavljen je za zapovjednika Grupe armija B u sjevernoj Italiji, a u studenome iste godine dobio je zadatak osigurati obranu teritorija od obalne granice sa Španjolskom sve do norveške granice. Obišao je njemačke obrambene položaje te je ostao zatečen i obeshrabren onime što je vidio. Obrambene su snage bile razvučene, neravnomjerno raspoređene, loše organizirane, slabo obučene, neopremljene i često demoralizirane. Njemačke su trupe bile nespremne za napad Saveznika koji se očekivao. Nekoliko dana prije iskrcavanja Saveznika upozoravao je na to da su obrambene snage (naročito oklopne) razmještene na krivim pozicijama. Kako ga Hitler nije podržao njegov plan obrane nije usvojen. Nakon iskrcavanja Saveznika njegove tvrdnje o mogućem mjestu s kojeg će započeti napad pokazale su se najtočnijima. U borbama koje će uslijediti ranjen je (17. srpnja 1943.) pri jednom napadu savezničkog aviona na njemačke položaje. Nakon ranjavanja odlazi u Njemačku na oporavak. Vidjeviš da se bliži slom njemačke nadmoći te da Hitler vodi Njemačku u velik poraz postao je neformalni vođa sve glasnijih Hitlerovih kritičara. U pokušajima da spasi Njemačku od poraza pridružio se skupini zavjernika koji su organizirali atentat na Hitlera. Nakon neuspjelog atentata i uhićenja dijela zavjernika nacisti doznaju da je u zavjeru upleten i Rommel. Kako bi bilo politički neugodno da javnost dozna kako je u atentat upleten i jedan feldmaršal 14. listopada 1944. Rommela posjećuju dva njemačaka časnika. Optužuju ga za sudjelovanje u zavjeri te mu prenose Hitlerovu ponudu - samoubojstvo (koje će biti prikazano kao smrt koaj je posljedica ranjavanja na fronti) ili javno suđenje. Rommel odabire samoubojstvo. Napušta svoj dom s dvojicom časnika i okončava svoj život u njihovu automobilu u okolici Ulma istog dana. Hitler potom proglašava nacionalnu žalost, a Rommel je sahranjen sa svim vojnim počastima.
Rommel je bio popularan i nekovencionalan vojskovođa. Njegove metoda zapovjedanja bile su jedinstvene. Dok su drugi zapovjednici bitkama rukovodili iz 'strateških soba' smještenih negdje izvan bojnog polja on je uvijek zapovijedao svojim snagama na prvoj crti bojišnice boreći se zajedno sa svojim vojnicima. Shvatio je kako je veoma važno za moral vojnika da je njihov zapovjednik uvijek sa svojim vojnicima. S vojnicima nije bio samo usred bitaka već je pomogao i kada su npr. gradili mostove. Tada bi se pridružio običnim vojnicima i radio zajedno s njima. Unatoč visokom položaju nikada nije bio član Hitlerove stranke, a sukladno moralnim načelima koje je imao kažnjavao je vlastite časnike koji su dopuštali ili naređivali zlostavljanje zarobljenika.