Socijalna aktivistica, spisateljiaca, predavačica i predstavnica Sjedinjenih Država u Ujedinjenim Narodima. Rođena je u New York Cityu 11. listopada 1884. u braku Elliotta i Anne (rođ. Hall) Roosevelt. Ime Anna dobila je po svojoj majci, a Eleanor po ocu kojem je nadimak bio Ellie. Od djetinjstva više je voljela da je zovu po njezinu srednjem imenu Eleanor. Nakon nje u braku Roosveltovih rodila su se još dva sina (Elliott Junior i Hall) te jedan polubrat Elliott Roosevelt Mann. On je bio plod izvanbračne veze Eleanorina oca i mlade sluškinje Katy Mann koja je bila uposlena kod Rooseveltovih. Eleanor je rođena u imućnoj i uglednoj obitelji koja je pripadala tzv. društvenoj kremi New Yorka. Ujedno je bila (baš kao i njezin budući suprug) rođakinja predsjednika Sjedinjenih Država Theodore Roosevelta. Majka joj je umrla od difterije kad je Eleanor imala osam godina, a otac dvije godine kasnije (1894.) od alkoholizma. Godinu dana ranije (1893.), također od difterije, umrijeti će i njezin četverogodišnji brat Elliott Junior. Nakon smrti oba roditelja živjela je s majčinim roditeljima. Kada joj je bilo 15 godina majčini je roditelji šalju u Englesku na školovanje.
Nakon što se vratila u New York (1902.) radila je u njujoroškoj službi socijalne skrbi. Iste godine na primanju u Bijeloj kući susreće svog budućeg supruga Franklina Delano Rooseveleta. Unatoč velikom protivljenju Franklinove majke njih dvoje su se vjenčali 1905., a vjenčanju je nazočio i tadašnji američki predsjednik Theodore Roosevelt. To je ovom braku donijelo i prvu medijsku pozornost. U braku Eleanor i Franklina roditi će se šetero djece - Anna Eleanor Junior, James, Franklin Delano Junior (preminuo nakon 249 dana života), Elliott, (ponovno) Franklin Delano Junior i John Aspinwall. Životom mladog bračnog para dominirala je Franklinova posesivna majka Sara, a sam Franklin nije se uplitao u vođenje kućnih poslova ili u odgoj djece. Kada je Eleanor otkrila da je muž vara (1918.) s Lucy Page Mercer to je bila prijelomna točka u njihovu braku. Nakon što je afera završila i nakon što su Rooseveltovi popravili svoje odnose Eleanor je odlučila stvoriti vlastitu karijeru. Postala je članica Lige ženskih glasača i Ženske unije trgovačkih liga. Suprug Franklin će 1920. nakon neuspješne kandidature za američkog potpredsjednika ostati paralizirana, ali neće odustati od političke karijere. U tome će ga podržati i Eleanor koja postaje aktivna u Demokratskoj stranci i tako pomaže mužu da svoju političku karijeru održava na životu boreći se protiv vlastite stidljivosti.
Kada je 1932. Franklin izabran za američkog predsjednika Eleanor mu nastavlja pomagati iako službeno nije imala nikakvu funkciju. Unatoč tome vrlo brzo je postala veoma utjecajna osoba u njegovoj administraciji. Tijekom velike gospodarske krize tridesetih godina 20. stoljeća snažno se angažirala u njezinu riješavanju. Veliku potporu imala je među mladima jer se posvetila radu na smanjenju velike nezaposlenosti mladih. Radila je i na promicanju rasne jednakosti i prava te napravila čuveni incident kada je istupila iz društva Kćerke američke revolucije. U ovoj udruzi su su crnoj pjevačici Marian Anderson zbog njezine rasne pripadnosti osporene njene sposobnosti što je liberano nastrojenu Eleanor nagnalo na ova čin. Sukobljavala se i s katoličkim nadbiskupom New Yorka Spellmanom suprostavljajući se ideji da crkvene škole primaju federalnu novčanu pomoć. Snažno se protivila i normalizaciji odnosa Sjedinjenih Država i Francove Španjolske.
Za vrijeme Drugo svjetskog rata posjećivala je američke vojnike širom svijeta, zalagala se za desegregaciju unutar oružanih snaga i pružala pomoć židovskim izbjeglicama iz Europe koji su se naseljavali u Palestini. Nakon muževljeve smrti osnovala je udrugu Amerikanci za demokratsku akciju (Americans for Democratic Action), liberalnu grupu unutar Demokratske stranke. Tijekom pedestih godina 20. stoljeća postala je velika pobornica stranačkog vođe Stevensona. Kao predstavnica Sjedinjenih Država u Ujedinjenim Narodima (1945.-1953.), predsjedala je komisijom koja je objavila Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Bila je i autorica novinske kolumne Moj dan koja je bila veoma čitana. Napisla je i brojne knjige od kojih su najpozantije It's Up to the Women (1933.) i This I Remember (1949.). Preminula je u New Yorku 7. studenog 1962. godine. Godinu dana kasnije američka pošta izdala je markicu s njezinim likom, a u New Yorku i Washingtonu podignuti su joj spomenici. Njezino ime danas u Sjedinjenim Državama nose i brojne školske ustanove.