Francuski političar i aktualni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy (punim imenom: Nicolas Paul Stéphane Sárközy de Nagy-Bocsa) rođen je 28. siječnja 1955. godine. Sarko, kako ga zovu i pristaše i oponenti, rođen je u braku mađarskom imigranta Pála Sárközya de Nagy-Bócsa i Francuskinje sefardskog židovskog porijekla Andrée Mallah. U braku Paula i Andrée Sarkozy pored Nicolasa rodila su se još dva sina - Guillaume (rođ. 1951.) i François (1957.). Dvije godine nakon rođena najmlađeg sina Paul Sarkoyz napustio je suprugu i djecu. Kasnije se ženio u dva navrata i s drugom suprgom imao još dvoje djece.
Napustivši suprugu i djecu odbijao je financijski ih pomagati. Čak i kada je utemeljio vlastitu oglašivačku agenciju i obogatio se. Nicolas je pohađao licej Chaptal, državnu srednju i visoku školu, gdje pao godinu u sedmom razredu. Obitelj ga je potom poslala u Cours Saint-Louis de Monceau, privatnu katoličku srednju i visoku školu gdje je bio prosječan učenik. Gimnazijsko školovanje završio je 1973. godine i potom se upisao na sveučilište Paris X Nanterre gdje je stekao diplomu iz poslovnog prava. Nakon što je diplomirao kratko je pohađao Institut d'Etudes Politiques de Paris, ali nije diplomirao. Specijalizirao za francusko poslovno i obiteljsko pravo. Tako stečeno znanje iskoristiti će kada se bude razvodio od svoje prve supruge te kako bi pomogao majci prisiliti oca na plaćanje alimentacije.
Političku je karijeru započeo s 22 godine kada je postao gradski vjećnik u Neuilly-sur-Siene, bogatom predgrađu u zapadnom dijelu Pariza. Kao član neodegolističke stranke RPR izabran je na mjesto gradonačelnika Neuilly-sur-Siene nakon smrti dotadašnjeg gradonačelnika Perettija. Stariji političar RPR-a u to vrijeme, Charles Pasqua, želio je postati gradonačelnik te je zamolio Sarkozya da mu organizira predizbornu kampanju. No, Pasqua se na kratko razbolio, a Sarkozy je uskočio na njegovo mjesto. Postao je najmlađi gradonačelnik bilo kog grada u Francuskoj koji je imao više od 50.000 stanovnika. Dužnost gradonačelnika obnašao je od 1983. do 2002. godine. U međuvremenu (1988.) postao je zastupnik u nacionalnom parlamentu.
U središte pozornosti francuske javnosti došao je 1993. kada je osobno pregovarao s "ljudskom bombom", čovjekom koji je u vrtiću u Neuillyu uzeo malo djecu za taoce. Dva dana kasnije "ljudsku bombu" ubila je policija. Praktično preko noći postao je popularan diljem Francuske što mu je donijelo mjesto ministra proračuna i glasnogovornika u vladi premijera Balladura (1993. - 1995.). Nakon što je Chirac pobijedio na izborima Sarkozy je izgubio ministarsku fotelju i našao se izvan kruga moći. Na političku scenu vraća se 1997. godine kao druga osoba stranke RPR, a dvije godine kasnije (1999.) kada predsjednik stranke Sèguin podnosi ostavku preuzima vodstvo stranke. Iste godine na izborima za europski parlament ostvario je najgori izborni rezultat stranke ikad osvojivši samo 12,7 % glasova. Taj će ga poraz koštati mjesta predsjednika stranke.
Nakon što je Chirac 2002. godine ponovno pobijedio na predsjedničkim izborima imenovan je ministrom unutarnjih poslova u vladi premijera Raffarina. U središte pozornost dolazi nakon jednog od Chiracovih govora o sigurnosti prometa kada iskorištava priliku da u parlamentu progura zakon kojim se dopušta masovna uporaba kamera koje mjere brzinu vozila. U sklopu preslagivanja u vladi 31. ožujka 2004. postavljen je na mjesto ministra financija. S vremenom napetosti između Chiraca i Sarkozya sve više rastu, a nakon što je Sarkozy došao na mjesto šefa stranke (2004.), s osvojenih 85 % glasova, njihov rivalitet postaje posve očigledan. Ipak Chirac ga je u veljači 2005 .odlikovao medaljom Legije časti.
Kao ministar unutarnjih poslova ustrajavao je na što većem broju policajaca na francuskim ulicama. Predložio je francuskim muslimanima da ustroje organizaciju koja bi ih predstavljala u razgovoru s francuskom vladom jer, za razliku od katolika i protestanta, u Francuskoj takve organizacije nije bilo. Predložio je izmjene Zakona o odvojenosti Crkve i države i to uglavnom stoga da omogući financirnaje džamija i drugih muslimanskih institucija iz javnih fonodva tako da budu manje ovisni o novcu izvan Francuske. Za vrijeme mandata ministra financija smanjio je vladin udjel u francuskom Telecomu s većinskih 50,4 % na 41 %. Podržao je djelomičnu nacionalizaciju tvrtke Alstom kako bi spriječio njezin bankrot. S velikim opskrbnim lancima postigao je sporazum da snize cijene kućanskih potrepština u prosjeku za 2 %. Međutim, uspjeh ove mjere je dvojben jer su neke studije pokazale da se radi o prosjeku koji je ipak bliži iznosu od 1 %. Uz to izbjegao je izmjene poreznih propisa kojima bi se povećala porezna stopa bogatima.
Kandirao se na predsjedničkim izborima i u prvog krugu 22. travnja 2007. godine osvojio je najveći broj glasova. U drugom krugu, održanom 6. svibnja 2007. godine, s 53,06 % glasova pobijedio je socijalističku protukandidkinju Segolene Royal i postao predsjednik Francuske. Na tom je mjestu naslijedio Jacguesa Chiraca. U pobjedničkom govoru poručio je Francuzima da želi vratiti francuski ponos, ali i da iskreno vjeruje u Europu. Amerikancima je poručio da će Francuska ubijek biti uz njih, a Afrikancima da zajedno usuglase politiku imigracije te ih pozvao na zajedničku izgradnju mediteranske unije koja će biti poveznica Europe i Afrike.