Josif
Džugašvili kasnije je sam dodao Visarionovič svome imenu) rođen je 21. prosinca
1879. u mjestu Gori (Tifilska gubernija) u Gruziji kao sin postolara i bivšeg
kmeta. Oba roditelji nisu govorila ruski jezik, ali ga je Staljin (što navodno
znači - čovjek od čelika) naučio dok je pohađao višu vjersku školu u rodnom
mjestu. Bio je i student teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu
iz kojeg je izopćen 1899. jer se godinu dana ranije (1898.) pridružio ilegalnoj
Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Za pohađanje sjemenišne škole
Soso (to mu je bio nadimak u školi) dobio je stipendiju kao najbolji učenik
u cijeloj školi. Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim
radnicima u Tbilisiju. Policija ga je 1902. uhitila u Batumiju da bi proveo
više od godine dana u zatvoru. Nakon toga je protjeran u Sibir odakle je
pobjegao 1904. Dvije godine kasnije (1906.) vjenčati će se s Ekaterinom Svanidze s kojom će kasnije imati sina Jakova. Ona će preminuti 1910. u Bakuu oboljevši od tifusa. U Baku upleten je u otmice i ubojstva ljudi vjernih caru. Godinu dana smrti supruge Ekaterine (1911.) ima ljubavnu vezu s Marijom Kuzakovom koja će mu roditi sina Konstantina. Osam godina kasnije (1919.) oženit će se s Nadeždom Alilujevom s kojom će imati dvoje djece (sin Vasilij i kćerka Svetlana). Brak će okončati 1932. tako što će Nadežda počiniti samoubojstvo. Vasilij će graditi karijeru u ratnom zrakoplostvu i preminuti će 1962., navodno od alkoholizma. Pet godina kasnije (1967.) Svetlana će prebjeći u Sjedinjene Države.
U to vrijeme više se bavi pljačkama banaka u kojima će on i sudrugovi ubiti 40 ljudi. Uskoro ga je vođa boljševika Lenjin kooptirao u Centralni komitet. Naredne godine (1908.) na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda (hrv. Istina). Tu se neće dugo zadržati jer že biti smjenjen zbog zagovaranja pomirenja boljševika i menjševika što će naljutiti Lenjina. Jedno je vrijeme potom proveo u Beču s Nikolajem Buharinom gdje je dovršio svoje djelo Marksizam i nacionalno pitanje koje je objavio 1913. pod pseudonimom K. Staljin. Potom se vraća u Rusiju gdje je ponovno uhićen i zatvoren u Sibiru. U zatočeništvu je uspio postati ocem još dvoje djece od kojih je jedno umrlo. Krajem 1916. unovačen je u vojsku, ali je 1917. razvojačen zbog ranjavanja u lijevo rame. Zatim ponovno uređuje partijsko glasilo te zajedno s Levom Kamenevim dominira pri donošenju partijskih odluka sve do Lenjinovog dolaska u travnju. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili Lenjin je potom odbacio.
Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije (1917.) U građanskome je ratu sudjelovao kao zapovjednik na nekoliko bojišnica. Generalni sekretar Komunističke partije postaje 1922., a nakon Lenjinove smrti (1924.) zajedno s Zinovjevim i Kamenevim vodi zemlju. S tim privremenim saveznicima napada Trockog koji je bio kandidat koji je imao najviše šansi da nasljedi Lenjina. Kada je uklonio njega urotio se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem RIkovim kako bi s vlasti uklonio Zinovjeva i Kamenevea. Do 1929. političkim je spletkama i uspio potpuno učvrstiti svoj položaj na mjestu Lenjinova nasljednika. Godinu dana ranije (1928.) pokrenuo je program nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što je imalo kobne posljedice na razvoj sela. Dolaskom na vlast razvija kult ličnosti u kojemu je sve bilo podređeno njemu kao vođi. Brojni gradovi, sela, trgovi i ulice dobivali su imena po njemu. Utemeljene su i nagrade koje su nosile njegovo ime, a njemu samom laskano je izmišljanjem titula ("brilijantni genij čovječanstva", "veliki arhitekt komunizma", "otac nacije", "vrtlar ljudske sreće"...). To mu nije bilo dovoljno već je i sovjetsku povijest nanovo pisano kako bi sebi dao veću i bolju ulogu. S vremenom postao je središte zanimanja u književnosti, pjesništvu, glazbi, slikarstvu i filmu.
Tijekom Velike čistke (što je bio opsežan plan političkog terora) tridesetih godina 20. stoljeća učvrstio je svoju vlast tako što je svoje protivnike slao u radne logore i naređivao njihova ubojstva. U
montiranim sudskim procesima Staljinovi rivali unutar stranke (Zinovjev,
Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher) i intelektualnih
krugova milijuni ljudi su utamničeni, izgnani, mučeni i ubijeni. Kako bi lakše odradio prljavi posao ubijanja njemu nepodobnih uglavio je usvajanje zakona o "terorističkim organizacijama i terorističkim djelima". Prema odredbama toga zakona istraga nije smjela trajati duže od 10 dana, a optuženi nije imao pravo na odvjetnika i žalbeni postupak. Nakon usvajanje ovog zakona bilo je dovoljno nekoga označiti kao "neprijatelja naroda" da bi on potom bio optužen za "antisovjetske aktivnosti i kontrarevolucionarni zločin". Ispitivanja "neprijatelja naroda" značila su u pravilu psihičko i fizičko zlostavljanje osmunjičenika koje je često rezultiralo smrću. Poznate osobe koje su bile na taj način smaknute micane su retuširanjem s fotografija, a njihova su imena u pisanim tekstovima brisana. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu. Najvidljive
posljedice bile su u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima
imale katastrofalne posljedice na spremnost Crvene armije na početku njemačke
agresije na Sovjetski Savez. Zbog svega toga strah od tajne policije postao
je temeljni dio sustava vladavine zvanog staljinizam.
U praskozorje Drugog svjetskog rata pokušava skoloiti s Francuskom i Velikom Britanijom antinacistički vojni savez. No, kako mu to ne uspijeva 23. kolovoza 1939. s Njemačkom sklapa pakt o nenapadanju. Iako je pakt predstavljen kao mirotvorni on je imao tajni dodatak prema kojem je istočna Europa podijeljena na njemačku i sovjetsku zonu utjecaja. Unatoč paktu Hitler napada Sovjetski Savez 1941. I tada unatoč tome što je višekratno obavješten o njemačkim planovima više vjeruje Hitleru nego vlastitim obavještajnim službama i njemačkim prebjezima. Rat je započeo, a Staljin uzima titulu generalisimusa i stavlja se na čelo Crvene armije. Zatečen brzim njemačkim napredovanjem naređuje da sovjetski vojnici pri povlačenju uništavaju svu infrastrukturu i zalihe hrane kako bi otežala opskrba njemačke vojske. Također naređuje ubojstva stotine tisuća političkih zatvorenika u istočnim dijelovima zemlje, a kako bi se spriječilo Nijemce da ih oslobode. Kako bi spriječio dalje napredovanje Nijemaca izdaje nekoliko kontroverznih zapovijedi. Prema zapovijedi broj 227 svi zapovjednici koji povuku postrojbe bez dopuštenja biti će izvedeni pred vojni sud, a vojnici će biti stegovno gonjeni i potom dodijeljeni u tzv. kažnjeničke bojne te poslani na najopasnije bojišnice. Nešto kasnije izdaje zapovijed broj 270 sukladno kojoj se vojni bjegunci imaju ubiti na licu mjesta, a članovi njihovih obitelji potom imaju biti uhićeni.
Tijekom rata i njegovim okončanjem sudjeluje na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu gdje s Churchillom i Rooseveltom dogovora izgled svijeta nakon Drugog svjetskog rata. Na koncu to je rezultiralo time da su zemlje Istočne i Srednje Europe potpale pod sovjetsku vlast. Posljednje godine svoje vladavine u siječnju 1953. naredio je uhićenja mnogim moskovskih liječnika, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubojstva. Činilo se kako se sprema repriza Velike čistkeiz sredine 1930-ih ali je Staljinova iznenadna smrt 5. ožujka spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnju kultna ličnosti.